Još odavno smo zaboravili ko smo i odakle dolazimo. Ko su naši korijeni i slično. Još odavno smo sebe dali u druge više nego u sebe.

Svakodnevno dijelimo brojne storye, a to nisu oni za pomoć našoj djeci, državi ili gradu. Došli smo do situacije gdje više brinemo za druge nego za sebe.

Djeca nam moraju ići vani da se liječe jer u državi nema uvjeta. Fakulteti nam se gase jer nemamo djece koja bi išla u njih. Brojni smjerovi se zatvaraju. Malo po malo, dolaze nam ljudi iz Nepala i Indije da rade. Jel nas sramota?

Svakodnevno gledamo storye o Palestini, a siguran sam da pola tih ljudi što objavi, i ne vidi Palestinu. Mnogi objavljuju da bi ispali neke baje u društvu. A prije svega ne rade na sebi i svom društvu.

Državu zapostavljamo iz dana u dan. Važniji su nam drugi. I razumijem. Bol, patnja i jad jednog naroda.. Nismo li to isto mi proživjeli? Srebrenica, Prijedor, Nevesinje, Kozarac i brojna mjesta? Kako ih se onda sjetimo samo jednom u godini a ostalih se možemo sjetiti stalno?

Dijete sam oca koji je dobio metak u ratu, majke koja je u logoru bila i brojnih rođaka koji su poginuli gradeći mostove. Ti mi ljudi nikada nisu rekli "Mrzi". Ono što su me naučili jeste da prvo gledam sebe i svoje pa onda druge.

Kada bi barem svi bili takvi. Svakodnevno slušam oca koji je primio metak za državu kako plače, sikira se i ponavlja o tome kako naš narod radije gleda druge nego sebe. Zamislite, on nije jedini u nizu koga je država zaboravila. I danas, niko da ih pomene. Svi se radije okreću drugima jer, Bože moj, lakše je story podijeliti nego uraditi konkretne korake.

Helem, vratimo se na temu.. Djeca nam umiru u saobraćaju, postaju kockari, pijanci i uzimaju loše stvari. Mi im ne nudimo ništa da se spase od toga. Ako na mladima svijet ostaje. Šta smo mi onda mladima dali da bi im svijet ostao? Par storya o drugima?

Opet ponavljam, poštujem i razumijem. Prvi sam koji podržava, ali ne putem storya. Nisam još u influensere otišao pa da mogu tako javno stalno podržavati.

Sigurno mnogi ne znaju o brojnim humanitarnim akcijama u njihovim gradovima, mjestima, selima.. Ima ih na mali milion a niko o njima ne zna. Hajmo prvo krenuti od sebe pa onda gledati druge. Hajmo urediti svoju državu pa gledati druge. Sramota je da se mali broj ljudi odazove na proteste u Jablanici, a masa koja nije došla odlazi navečer puniti klubove. I uz sve to, tu su storyi o drugima. Milion i jedan. A o nama? Nigdje ni jedan..