Pojedinim crnogorskim portalima zadnjih dana kruži vijest da je lokalni voz za Bijelo Polje ostavio jedan vagon u Podgorici. Kao da to nije dovoljno tragikomična situacija, ljudima je, izgleda, posebna vijest unutar te vijesti i to, da je on, nekim divnim čudom, pošao tamo sa tri vagona, umjesto sa dva. Dakle, prijatno su iznenađeni, jer on obično vuče samo dva. Elem, ljudi u trećem vagonu morali su čekati idući voz, kao da u međuvremenu nemaju svoje živote.

Još me hvata refleks i želja da se na ovakvu vijest zacenem od smijeha, iako nimalo nije za smijanje. Ali smijeh je zdrav, a i diže moral u ovim danima kad znamo da regija pliva – negdje u snijegu, a negdje u poplavama. Kamo sreće da je još i u parama!…

Još uvijek u ovakvu jednu vijest ne mogu da vjerujem, jer sam je saznala sa manje zvučnih portala. Ali, što kažu u jednom filmu – sve može, jer ovo je zemlja mogućnosti… U međuvremenu saznadoh da je sve istina i da je ipak izašlo i u bitnijim medijima. No, to mi okrenu misli na neke druge stvari, isto vezane za željeznicu.

Nema tog Crnogorca i Crnogorke, ili Srbijanca i Srbijanke, da se nisu vozili ovom prugom barem triput u cijelom životu… I svi se mi dobro sjećamo kolike su kompozicije bile nekada, a dobro znamo i kolike su sada. Nekada je bilo i dnevnog i noćnog voza – sad je samo noćni. Kašnjenja su duplo duža nego u Titovo vrijeme; ali nije to samo zbog odlaska Tita. To je i zbog zuba vremena, jer i pruga, kao i sve ostalo, ima svoj rok trajanja. Otkad smo se pocijepali na zasebne državice, niko o pruzi računa ne vodi. U ŽPCG-u se još raspravljaju hoće li se pocijepati na 10 firmica, ili će konačno da spoje sve u jednu. I dok oni tako pričaju iza zatvorenih vrata, mi se vozimo u otvorenim kupeima…



Ima tu još muka! Do skoro nismo znali da li će nam sav željeznički saobraćaj biti obustavljen, jer se radnici s pravom bore za veće plate i dostojanstveniju koru hleba. Kažu da su postigli neki dogovor. Kakav – mi to ne možemo znati, jer se rasprava ne odvija pred očima javnosti. Stoga će za javnost taj dogovor i dalje ostati „neki“.

Lično ja pamtim da sam se dva-tri puta u životu vozila vozom koji je vukao ogromnu kompoziciju (barem 20 vagona, plus vagoni za vozila). Danas vozi najviše 3-4 vagona, često bez auto-kola. Preciznije, najduže kompozicije su nam danas teretni vozovi (u kojima ne znamo šta je), uključujući i one teretne koji prevoze kragujevačku „Zastavu“ luci Bar do Italije…

I sigurno je tokom decenija bilo svakakvih dešavanja na toj pruzi – ne samo kvarova, zapaljenja, nego i nemilih događaja kakve istorija bilježi. Suviše su bolni za pominjanje, pa računajmo da su već pomenuti. Sjećam se, između ostalog, koliko je ogromnu kompoziciju vozio kada je, valjda u nevjerici i neznaven, dva puta strašno naglo zakočio na Bioču, odlučivši, na kraju, da tu malo postoji da bi odao počast. Jedino me na to može asocirati takvo kočenje, jer nije bilo drugih prepreka na pruzi, a i ja sam ubrzo shvatila gdje se nalazimo. To kočenje nikad neću zaboraviti, a za tačno dvije nedelje će i dvadeseta (!) godišnjica te nesreće, za koju je optužen, čak proboravio neku godinu i u zatvoru – vjerovali ili ne – jedino mašinovođa. Što uopšte nije odraz istine i nije fer.
Elem, čitave studije provela sam putujući prugom od Bara do Nikšića i nazad: za taj dio pruge mogu reći da je naročito lijep i da odmara dušu. Tada sam prugu počela da posmatram kao najromantičniju infrastrukturu koja postoji, a voz kao najgospodskije prevozno sredstvo. Takvo mišljenje me i danas prati. Sada mi je u planu da, čim se pojavim negdje u inostranstvu, obavezno koristim željeznicu, koliko god vožnja trajala i koliko god koštala.

Eto. Da ne volim prugu, ne bih o njoj ni pisala… Dušmani neka misle šta žele, mediji i države nek tumače kako hoće. Mada, pruga zaslužuje dužnu pažnju, jer je dugo već ne dobija...