Posljednji spust

Upravo tim parkom, tom šetnicom odšetalo je dijete koje se posljednji put spustilo niz taj tobogan. Ni slutio nije da sutra dan neće biti njegovog omiljenog tobogana u njemu omiljenom parku. Ko i zašto iskaljuje bijes na toboganu i kanti za smeće? Da li je pojedinac kriv ili grupa ljudi? Postalo je već odavno jasno da za neke sreće nema u gradu na Neretvi. Bilo da su u pitanju huligani ili neko drugi. Ni za Novu Godinu na dočeku, pred hiljadama ljudi, kada ima najviše pirotehnike park nije izgorio. Vlast će opet pronaći "šaku" huligana i baciti mamac ljudima da se mrze međusobno. Iako, tamo negdje pravi krivac već slobodno šeta ulicama grada. Park je već sigurno prešao iz onog stanja sigurnosti u stanje opasnosti.

Javna deponija

Postoji ona izreka " Ne pada jabuka daleko od stabla". Koliko zapravo mi sami kao pojedinci marimo za parkove? Često nam se desi da bacimo neki papirić ili žvaku samo zato jer nam je kanta daleko bila. Polako ali sigurno pretvaramo parkove u javne deponije. Jasno nam je da se i na deponijama često dešavaju požari. Možda još nismo svjesni važnosti parkova. Osvrnimo se malo na zemlje poput Belgije, Holandije, Danske koji drže do sebe i svojih parkova. Kada će nama biti jasno da park nije mjesto za iskaliti bijes i mjesto da pokaže neko svoju nekulturu. Kakvu sliku šaljemo sebi? Svijetu? Holanđanin će se nasmijati, isto kao i Danac i Belgijanac. Ne zato jer im je smiješno što je neko park oskrnavio već zato jer gledaju u javnu deponiju koja se naziva park. Da sami sebi i okolini činimo makar 5% više, davno bi smo bili jedni od najčistijih zemalja Balkana.