Moja prisustva na masovnim događajima, naročito onim svečanog, formalnog tipa ravni su pojavi praseta u Teheranu.

Jezik mi se zapetlja, noge odbijaju saradnju sa komandnim centrom u glavi, a ja sam ne mogu dovoljno brzo da obradim sve podatke i emocije koje u sprinterskom kovitlacu naviru iz okoline.

Tako je bilo i na Plenumovoj konferenciji u sarajevskom hotelu Mövenpick.

Megalomanski uščuperan objekat šarenolikog asortimana gostiju.
Možda bih u početku bio i bolje raspoložen da svega 15 minuta prije početka konferencije nisam platio kaznu u tramvaju. Sarajevski hahari su mi dohakali.

Sve je nestvarno, skoro kao u vlažnom snu, gdje je moja mašta i scenarista i glavni protagonista.

Ipak, ovog puta sve je bilo stvarno, opipljivo, zidovi su bili pravi zidovi, kamere su bile prave kamere, Dragan Bursać je bio pravi Dragan Bursać.

Nakon prve pauze za kafu, kahvu ili kavu, bešika je dala jasan signal da potražim ćenifu. Svaki hotel za mene je svojevrsni lavirint ili kazano posuđenicom escape room, unutar kojeg vremenom sve postaje identično, a u meni se svađaju mogućnost odlaska ili ostanka.

Krenuvši preko zastakljene terase ka toaletu ponadao sam se da neću sresti nikoga, jer pišanje je za mene individualni sport. Solistička disciplina u kojoj je publika suvišna, a saigrači prijetnja intimnom prostoru. Vjerovatno mi zbog toga nikada i nije bila jasna ženska potreba da u parovima, a često i čoporativno odlaze u WC. Bilo bi zanimljivo prisustvovati jednom takvom ritualu. Znatiželje radi, naravno.

Ušao sam uz sizifovsko guranje vrata i obazriv pogled ka krajnjoj tački klozeta. Uz uzdah olakšanja konstatovao sam da nema nikoga.

Sve što izgleda dobro nije istinito, pa tako ni ovog puta nisam mogao s mirom da se popišam. Čim je moja, autorska mokraća počela da bojadiše obode mliječnobijele WC šolje iza mojih leđa začuli su se glasovi. Naravno, zašto bih ja pišao sam kada oko mene ima još 5 kabina i isto toliko pisoara. Uzgred, budi rečeno pisoar je keramički izum čija transparentnost mi takođe nikada nije bila jasna. Svojevrsni izložbeni stalak za aktivirane ćune.

Izvršivši svoju biološku dužnost upakovao sam splovilo (kako hrvatski književni jezik voli da tepa kurcu), te otvorivši vrata kabine zakoračio prema nizu od nekoliko umivaonika u crno - bijeloj boji.

I tako, dok sam nespretno prao ruke, zajebavajući se sa čudom vodoinstalacija, odnosno senzorskom česmom, blago pogledavši ulijevo, ka kutiji sa ubrusima, ugledah - glavom, bradom i neizostavnim planinarskim rancem, nikog drugog nego Avdu Avdića.

Okorjeli provokator, na Mamićevoj skali vjerovatno svega korak do mučkog provokatora i dugogodišnji pretplatnik na obavještajne izvore, zapravo je čovjek.

Ne biste vjerovali i novinari su ljudi. I to kakvi.

Ima oči, sjedunjavu bradu, nos, uši, ruke, sve dijelove koje i standardan čovjek ima. Osjetio sam se počašćenim, naročito kada sam kroz par sekundi shvatio da smo kabinu do kabine, šolju do šolje, skoro pa kurac do kurca - pišali zajedno. Možete li da zamislite sebe kako istovremeno kada i Avdo Avdić puštate vodu, zatežete kaiš i krećete ka umivaoniku?

Neprocijenjivo iskustvo.

Dok sam trljao ruku o ruku, okrenuo sam se ka njemu i slavodobitno izgovorio:

Da mi je neko rekao da ću pišati sa Vama ne bih mu vjerovao.

Već na pola moje rečenice Avdo se nasmijao, a potom emitujući svoj osmijeh ka meni reče:

To ti je ko ona priča Darija Džamonje, Piŝanje sa Majklom Džordanom. Samo što su oni tada i kurčeve mjerili.

Ne bih ga ja mjerio ni sa Vama, a bogami ni sa njim.

Da, ovo je isto kao ona priča Darija Džamonje - Tornado ili prvi put na pišanje sa Majklom Džordanom.

Razlika je u tome što ja nisam osvojio 800 dolara kao Džamonja te noći u kazinu i što Avdo Avdić nije, kao onomad Majkl Džordan Džamonji, pohvalio veličinu mog kurca. O tom, po tom. Ima vremena.

Odvojeno smo se vratili u konferencijsku salu i nastavili da slušamo paneliste kao da se ništa nije desilo, jer zapravo i nije osim, što onaj ja, mali ja od prije 15 i više godina, kada sam posađen između mog Mukija i moje Zuhre, uz njegovo provokatorsko srkanje kafe iz fildžana i njene disciplinske poglede ispod naočala, gledao 60 minuta na Federalnoj, nije ni mogao da zamisli da će sa čovjekom ispred kamere dijeliti ćenifu.

Jednako tako, onaj nešto veći ja, od prije 2 ili 3 godine, nije ni sanjao da će ga aplauzom pozdraviti Dragan Bursać, sugrađanin čiji sam tekst Treće ubistvo dječaka Petra iz Konjica čitao u jednom dahu, svjestan da pred očima imam neke od najvažnijih novinarskih redova ikada napisanih.

Tako sam još kao mali (što se u fizičkom smislu neće promijeniti) ušao u salu za velike. Sada rastem i rastem i jedva čekam da porastem.