Među rijetkim gradovima u Bosni koji su imali čak tri medrese kroz svoju historiju, grad Bihać ipak je ostao prepoznatljiv po onoj posljednjoj, za koju jedan putopisac veli da je najljepša medresa u Bosni i šire te da joj nema para po ljepoti. Njenoj gradnji građani su se veselili, a svi su je gledali kao „lijepu djevojku“ kojoj se kroji ruho.

Bihaćka medresa svoj rad je započela tačno uz 300. godišnjicu islama na području Bihaća, 1892. godine, a posljednji čas/predavanje u njoj održan je 1943. godine, kada je ova medresa i srušena.

U medresi se nalazio i mesdžid, a nepoznati umjetnik od njega je napravio imitaciju „sevilleskog Al-Azhara“. (El-Hidaje 1893.)

List Bošnjak prenosi dopis jednog Bišćanina o izgradnji bihaćke medrese, u kojem stoji: „Biće tome dvije godine da su muslimani kotara bihaćkog počeli graditi, o svom trošku, medresu. Ona je lijepa, upravo da ljepše ne može biti, pa ne znam bi li ljepšu našao do Stambola grada.“ (List Bošnjak, 1891.)

Iako siromašno stanje koje je vladalo Krajinom u tom periodu, muslimane bihaćkog kotara nije obeshrabrilo da daju priloge za ovu medresu. Autor u listu Bošnjak navodi da se mjesecima sabirao novac za njenu izgradnju, ali da niko od muslimana ovog kraja nije rekao: „Ja moram prvo sebe i svoj trošak namiriti, a ostatak evo“, nego su davali skoro sav novac, veseleći se što će učestvovati u izgradnji medrese.

Medresa je uživala ogroman ugled ne samo u Bihaću nego i šire u Bosanskoj krajini. Pored đaka i njihovih profesora, u zgradi je bila smještena i ruždija (osnovna škola), zatim prostorije Medžlisa Islamske zajednice i bivšeg Vakufsko-mearifskog povjerenstva. U njoj je bio muftijski ured, u kojem su stolovali bihaćki muftija i njegov sekretar.

Medresa je uvijek okupljala gradsku elitu učenjaka, rukovodilaca, muderrisa, profesora, hafiza, sposobnih imama, kadija, muftija – jednom riječju, ulemu. Okupljanje bihaćke uleme i, općenito, krajiških intelektualaca bilo je upravo u medresi. Svojim sveukupnim radom medresa se u značajnoj mjeri uključivala i u društveni i kulturni život grada. Medresa, najljepša bihaćka građevina, bila je i onovremeni kulturni centar grada. U njoj su održavane brojne i raznovrsne vjersko-kulturne manifestacije. Za ogroman ugled medrese zasluga pripada, prije svih, nastavnom osoblju i upravi medrese, koji su svojim radom i zalaganjem, kao i ličnim primjerom, pridonijeli ugledu škole i uspjehu njenih učenika. Značajno mjesto u historiji medrese imali su njezini polaznici kao nosioci najvećeg dijela aktivnosti i budućeg djelovanja i razvijanja vjerskog i kulturnog života grada. Ovu školu je, samo između dva svjetska rata, pohađalo oko 200 đaka.

Među poznatim predavačima bihaćke medrese bili su: H. Ahmed ef. Ribić (zvani Širazija) te hafiz Sulejman ef. Šarac (koji je kasnije prvi izabrani reis).

Ova medresa je primjer zajedničke sloge i požrtvovanja, kojoj su „preci“ namijenili zadatak i ostavili je kasnijim generacijama u emanet da se čuva i očuva. Nažalost, taj emanet nije ispunjen – medresa u Bihaću je srušena, a danas o njoj se uopšte ne go vori, jedini tragovi se nalaze u starim listovima, ponegdje u nekom članku nekih koji je pokušavaju sačuvati od zaborava i u starim listovima koji čuvaju dobar dio naše historije.