Svaki poziv ili poruka, nose neku vijest, bilo da je u pitanju neki dogovor, odluka, ideja, plan, lijep ili tužan povod… Od razonode do životnih bolova, tuge, tegobe, nemoći…

Jasno je svima nama da neko mora da se rodi, neko da preseli na drugi svijet. Zauvijek. Na stranu vjera, religija, običaj… Ma na stranu sve - kada saznamo da nekoga više nema, tu sve stane i onda se zapitamo zašto Bože, zašto baš sad? I uvijek je to isto pitanje. Tješimo se ako je iznenada, tješimo se ako je bolest trajala. Kada je tako naglo, kako kažu preko noći, odjednom - kažemo: sreća, pa se nije patio/la. Kada je borba trajala - kažemo: spasio/la se, neka se više ne pati.

Nema načina da to savladamo, ostaje bol, praznina, sjeta… Trudimo se sjećati se osobe po dobru, po lijepim pričama, osmijesima, djelima… Ostaje slika, bez života, bez tona. Kažemo neka je samo po redu i mislimo da smo svjesni svega toga, jer znamo da taj posljednji momenat mora doći, ali… Kada taj momenat dođe - sve te riječi, pripreme i scenariji utjehe u glavi samo nestanu. Baš kao i voljeno biće.

Život prolazi, polahko nestajemo, a negdje u dubini se nadamo da je taj momenat predaleko od nas. Onda dobijemo šamar i saznamo da osobe nema. Milion pitanja da li smo uradili sve što smo mogli i šta bi bilo kad bi bilo… Onda želimo biti drugačiji i truditi se sa voljenima biti što više, ali život nastavlja da melje i kasno shvatimo da nismo dovoljno bili tu. Ne zato što nismo htjeli, nego jednostavno je danas tako. Previše svega, vremena najmanje. Ali ne treba da se loše osjećamo radi toga i krivimo sebe, jer i sve ostalo što nam dan nosi, mora da se preživi i zato ne stižemo nešto pored toga. Možda kafa s nekim, šetnja, duži razgovor, šutnja, zagrljaj, bilo šta. Jednostavno nam ne da ovaj današnji prenatrpani život. A on samo ide, ne pita stižemo li. Mi znamo da ne stižemo, ali ne stajemo.

Danas je dzenaza čovjeku kojeg sam vidjela svega nekoliko puta, ali njegove priče su bile priče mog oca rahmetli. Podsjećao je načinom govora, tim nekadašnjim anegdotama i situacijama na čovjeka kojeg nema već skoro 17 godina. Skoro pola mog života. Kao što neće više biti ni tog čovjeka, osim kada ga spomenemo po dobru i nasmijemo se jer je i to vid borbe i truda da samo lijepo ostane. Da se sjetimo, spomenemo, proučimo.

I svaki dan je nekom baš ovakav. Neko nekoga dočeka, a neko isprati na vječni mir i moli da se dobra djela negdje gore zapišu i pamte, da bude nagrađen na Onom svijetu. Vjernici ili ne, ljudski je biti tu, dati utjehu makar molitvom, mislima… Ispratiti kako najbolje možemo i znamo.

Tekst je samo činjenica i osjećaj da bude lakše kada se podijeli. Ali lažu kada kažu da vrijeme liječi sve. Ne, nikada. Zaliječi možda, nekada, ali to je to! Kako bi bilo lijepo ne doživjeti mnoge odlaske i opraštanja, ali onda ne bi bilo po redu… I ne znam šta bi bilo gore! Samo da ova tuga, ne donese drugu. Amin. Rahmet Vam duši Čika Ahmete.