Prtljag je spakovan. Kerozin natocen do čepa. Tradicionalna predputna šljivovica popijena. Zakuhana kafa sporadično se presipa u jednokratne kartonske šoljice. Ležerni komplet duksevi od skromnih 300 eura su stavljeni u pogon. GPS je namješten na najkraću relaciju od Beograda do Moskve. Navratio je i službeni pop Srbistana, ćaća Porfirije i svečano okadio avion, osveštavajući tako šejtansku letjelicu AirSerbia-e ili po Vuku ErSrbije. Sve je spremno, sve je isto - samo njega nema.

Tog prvog njega nema već odavno, a prije tačno dva dana, 5.5 u 3:15, navršeno je čitavih 45 godina od kako je pošao bogu za kurire.
Ovog drugog njega nema, jer ga je protjeralo. Koliko god superioran bio, otac naroda nije otporan na nasrtaje crijevnih izlučevina. Kakvom on to državom vlada kada mu pobogu ne daju ni da se oporavi od povratka s onu stranu Atlantika? Prokleta je Amerika i avion što sja!
Čim se tamjan, zlu ne trebalo ušunjao u ventilacioni sistem, sve je bilo spremno za polijetanje. Pale su dugmići, zatvaraju vrata, dok prazne kesice za povraćanje čekaju pokraj sjedišta. Eto ga, ulazi i ON. Zlopateći korak presvetog velikomučenika. Oblizivanje ispucalih usana, nježno guranje naočala kažiprstom ka vrhu nosa i uobičajeno pomaže Bog!

Prvo aplauz, potom mlitava rukovanja, a onda naravno i suptilni, troslojni poljupci u obraz, a samim tim i u guzicu.
Goodbye Serbia, welcome mother Russia!

Avion uspiješno polijeće, čemu usplahirena delegacija sa olakšanjem plješće. Pogled kroz avionsko okno je predivan. Jasno se vidi Beograd na vodi, a u njegovoj sjeni milijarde narodnog novca. Nazire se pomalo i Novi Sad, te povrh krajolika 19 duša u slobodnom letu. Nešto niže ocrtava se i Krušik, potom Jovanjica, pa prilikom skretanja ka Mađarskoj i obrisi Kosova u daljini. Rak rana srpskog roda sa jasno označenom cijenom. ON SALE, za samo jedan mandat uz to i gratis sjedenje na dvije stolice. Valuta je nebitna, dolari, dinari, evri ili čast.

Nebeski svod okupan suncem, romantična plovidba oblaka, šuškanje klime u pozadini i veseli razgovori saputnika. Sve je naprosto idilično. U Aci od putovanja u neprijateljsku Ameriku ljubav ponovo cvijeta. Opet je onaj isti. Štrkljasti dječarac žvaljavih usta, kojem razbarušena kosa pada preko očiju. Tu je i njegova draga, odmoatava mu ono omiljeno, sendvič sa podrigušom u prozirnoj foliji. Mljac!
Još su mu u svježem sjećanju poljupci na Menhetnu, a polagano naviru i cmakanja na Kalemegdanu iz prvog mandata.

Najednom, jebiga, u treptaju oka, kada sreca odluci da promijeni pravac, sva romantika nestaje. Na kavkaškoj raskrsnici iznad Baku-a naprasno nestaju dozvole za prelijetanje! Aca se budi iz dremljivog sanjarenja.
Majku mu, pa kako samo meni! Gde baš sad nađoše da ratuju?! Kune zlu sudbu vazda usmjerenu protiv poštena Srbina. Pilot se plačljivo oglašava sa razočaravajućim obavještenjem kako avion mora prinudno da sleti u Baku.
Složne botovske ručice hitro su najavile novu vaseljensku zaveru protiv otadžbine, a blicevi informera na prečac su uslikale smoreni portret letećeg predsjednika.

Ova nagla skretanja Acu vraćaju u djetinjstvo. Sjeća se, kao juče, kada se Vučići familijarno putujući iz Bugojna na Jadran stajali u Jablanici da omaste brke vrelom jagnjetinom. Bože moj, šta da se radi, pomirljivo će predsjednik. Srknuće kafu kod bratskog mu diktatora Alijeva.

Pri izlasku iz avion, umjesto ulaznog bogopomaganja, izgovara izlazno - selamalejkum. Pomalo mu teško pada, još nije zaboravio Dodikovo mučno merhaba asker, kao ni svoju srednjoškolsku računicu: 1 Srbin=100 muslimana.
Nisu se mnogi zadržali kod Ilhama, pokazao mu je par diktatorskih caka za gašenje slobodnih medija, kao i po neku foru oko izvoza ukradenog novca u inostranstvo. Šukran Ilham.

Karte su se iznova promiješale, opet je bog, Srbina svog u avion stavio.

Nastavljen je tako put delegacije Srbije na devetomajsku paradu, a prisustvom Vučića u prvim redovima zenlja daleko od mora ponovo će zaplivati pogrešnim morem istorije.
Uživaće Aca u suvenirima masovnog uništenja ukrašenim sveprožimajućim kultom ličnosti i dok ga voljena bude držala pod ruku, maštaće o nekoj novoj, boljoj Srbiji. Državi koja (ne)sme da stane.