Šta znači utišati svoj glas, pravo da se tvoji stavovi i potrebe čuju i vrednuju tamo gdje treba da budeš najsigurnija, u svom domu? Znači da tu nisi sigurna. Jer tamo gdje ne možeš bez bojazni izraziti svoje emocije i misli, tamo ti nije dom.

Tamo gdje moraš naučiti svaki pokret ruke i mimiku lica koja ti govori da si već previše rekla i uradila, da treba sada već da se zaustaviš. Tamo gdje te ušutkaju pogledom, jer podizanje glasa pred drugima bi bilo nepristojno. Ali ne i kada nikog nema. Sve to, nije dom.

Tamo gdje nedovoljno slan ručak dovodi u pitanje tvoju sposobnost, negirajući tvoj trud i požrtvovanost. Pa taj period u toku dana postaje još samo jedna prilika za vrijeđanje i izazivanje konflikta. Sve dok ne izgubiš apetit. Tako ćeš opet znati da ti tu nije dom.

Nije dom tamo gdje si poštovana samo ako tvoja tišina potiskuje sve što želiš reći. Sve ono bolno u tebi, ono što ti ne da mira, ne da sna. I ljutnja, frustracija koja se javlja u tebi kao prvi pokazatelj nepravde koja ti se nanosi, biva okarakterisana nepoželjnom. Tamo gdje su tvoje emocije previše, ti postaješ previše. A tamo gdje si previše, treba da te ima najmanje.

I ne, nasilje ne počinje udarcem i uvredom. Nasilje počinje kada osjetiš da moraš da utišaš sebe da bi osigurala mir. Tamo gdje osjetiš da je mir samo tvoja odgovornost. I kada predugo pružaš mir tamo gdje ti isti nije jednako pružen, čak i neslan ručak može postati okidač za prvi udarac.

I ako opet u potpunosti preuzmeš odgovornost za mir, svi će ga imati sem tebe. I dok njihov mir počinje jer si im prešutjela sebe, počinje i rat u tebi kada zbog njihove galame ne budeš u stanju da čuješ sebe. Pa će i vlastito tijelo da se pobuni protiv tebe. I kada se ugrizeš za jezik, svaki put kada poželiš nešto reći, neće zaboljeti jezik. Hoće glava, hoće srce, hoće štitna, hoće na kraju i cijelo tijelo. Sve dok ne dođemo do težih zdravstvenih dijagnoza. A tada će već biti kasno. Prekasno, ako ponovo ne odabereš sebe.

Ne donosi mir ono što te primora da zašutiš. Niti je mir uistinu mir ako ga u porodici nemaju svi. Iza zatvorenih vrata, kada niko drugi ne čuje i ne vidi. Mir i dom su tamo gdje ste prihvaćeni. Tamo gdje vas ne samo slušaju, već i čuju. Tamo gdje ste istinski vrednovani. Tamo, gdje se žurno vraćate i gdje osjećate da istinski pripadate. I vrlo često, dom nije mjesto. Dom su ljudi. Oni pored kojih ste sigurni*.

_________________
*Žene trebaju da budu i da se osjećaju najsigurnije u svojim kućama, u svojim domovima. Međutim, brojne statistike pokazuju, da je najopasnije mjesto za ženu postao njen vlastiti dom. Tome u prilog govori i izvještaj UNODC-a / UN Women iz 2023. godine, navodeći da se veliki dio femicida dešava u domu žrtve. UN-članak: Behind closed doors: the deadly reality of femicide, navodi da su “svakih 10 minuta” žene ubijene od strane intimnog partnera ili člana porodice. U izvještaju UN Women za BiH (2016–2022) navodi se da su “femicidi često povezani s ponovljenim nasiljem” te da su ti slučajevi “krajnji čin ponovnog nasilja”.