Narod k'o narod, tješi se nekako uz minimalne plaće da može sebi priuštiti makar osnovno za život. Ali izgleda iz godine u godinu da su i sa tim postali kratki. Tako na primjer osnovne životne namjernice koštaju duplo više nego što bi trebale da koštaju. Uz plaće u državi, dobro da izdrže sa tim cijenama. Često možemo da vidimo u supermarketima starije osobe kako prolaze pored nas sa korpom. Njihova korpa je poluprazna. Jedva išta u njoj da ima. Osnovne stvari koje im trebaju i to je sve. Nekada te stvari i ne dočekaju kraj mjeseca jer već budu istrošene čim se uzmu. Potreba. Narod nakon toga nema drugu alternativu do opet kupiti istu stvar. Kafa koja je porasla na 13,5 KM. Zavisi kako gdje. Zamislite situaciju u kojoj ste kupili pola kilograma kafe, prvog u mjesecu, a tamo pred kraj vam je kafe nestalo. Opet morate kupovati isto.

"Hajde i nekako" što su cijene skočile, ali šta se nalazi u tim proizvodima unutar? Imam osjećaj da pola kilograma kafe više nije pola kilograma kafe, već manje. Također uzmimo u obzir cijenu čipsa recimo. Nekada je čipsa u kesici bilo mnogo više. Što bi se reklo "mogla se porodica prehranjivati od njega". Danas u običnoj kesici čipsa pronađemo jedva malo za sebe. A za toliku cijenu se i ne isplati kupovati. Jedino baš ako se mora. Na kraju kako je krenulo cijene će skočiti toliko da ćemo jedva moći kupiti obični hljeb. A plaće će ostati "uvijek" iste. Korpa će uvijek biti korpa, a na njenom dnu će biti možda po koji hljeb, kafa, ulje, brašno i ostale potrebštine.