Na društvenoj mreži Facebook jučer se pojavila fotografija, koju je objavio A.D., a koja pokazuje performans "oblačenja" Djevojke sa Une u bijele skute nakon 40 godina, jer eto "pokazuje svoje ukrase" cijelom dunjaluku koji se nađe u njenoj blizini.

SIMBOL GRADA NA UNI

Prije 40 godina, na obali rijeke Une, u gradu Bihaću, postavljen je kip "Djevojka sa Une", djelo akademika Vladimira Herljevića, koji je vremenom postajao i postao simbol ovog grada.

“Na inicijativu pokojnog Boška Marjanovića, jednog od najvećih zaljubljenika u Unu i osnivača ‘Unskih smaragda’, 20-ak godina kasnije nastala je ‘Djevojka s Une’, u mome zagrebačkom ateljeu", rekao je autor djela Herljević davne 2018. godine za Al Jazeeru.

I davne 1986. postavljena je na njenu desnu obalu, uz gradski most, i postala simbol grada.

40 GODINA KASNIJE

Kako u svojoj Facebook objavi navodi ranije spomenuti A.D., performans je izveden od strane "žene zrelije dobi, sa mahramom na glavi" (za koju je autor objave rekao da ne želi otkrivati njen identitet), što su neki iskoristili za svoje islamofobične napade, a neki jednostavno kao povod za "sramotu", jer takve osobe, iako sa vlastitim razmišljanjem, ipak u ovom vremenu predstavljaju sliku šireg društva muslimana koji u svome životu pokušavaju implementirati vjeru.

Prenoseći dešavanja, autor Facebook objave govori kako je autorica performansa, u pratnji muškarca koji je bio u neposrednoj blizini, kazala da performans izvodi zarad turizma u Bihaću, jer dolaze ljudi iz arapskih zemalja, pa nije u redu da gledaju golotinju kipa (parafraziram). A onda se postavlja pitanje kako su svih ovih godina hiljade ljudi prolazile pored nje. I domaći i strani gosti. I stariji i mlađi. I vjernici i oni koji to nisu. Većina je u toj figuri vidjela ono što ona i jeste — javnu skulpturu.

Naravno, kip je bez odjeće, međutim, do sada nema zabilježenih seksualističkih nasrtaja na kip, jer su svih 40 godina građani Bihaća, kao i posjetioci, shvatili, obdareni čulom vida, da se radi o kipu.

Međutim, protestantska muslimanska misao, zadrta i zaglavljena u sukobu neznanja i življenja vjere, odlučila je da "pokrije ukrase" Djevojke sa Une, vjerovatno razmišljajući kako time ispunjava neki kur'anski imperativ ili imperativ sunneta, pa tako Djevojka sa Une dobi bijelu haljinu po prvi put u svojih 40 godina.

SUMA SUMARUM

Gradovi nisu privatne sobe. Spomenici nisu lične poruke. A simboli jednog grada ne mogu se prekrivati svaki put kada se ne uklope u nečiju ličnu sliku svijeta. I možda upravo zato ovaj događaj nije otvorio pitanje morala jednog kipa, nego razumijevanja granice između lične vjere i zajedničkog prostora.