Postoje ljudi koji ne pripadaju vremenu u kojem žive, ne zato što su izvan njega, nego zato što ga nadilaze. Takav je bio rahmetli Rusmir Mahmutćehajić. Gromada, ne po buci koju je stvarao, nego po tišini u kojoj je mislio. Ne po funkcijama koje je obavljao, nego po dubini pitanja koja je otvarao i na koja mnogi od nas nikada nisu ni pokušali odgovoriti.

U njegovom prisustvu, svijet nije bio jednostavan, bio je slojevit, pun značenja, odgovornosti i ogledala u kojima se čovjek morao pogledati bez uljepšavanja. Takvi ljudi nisu laki. Oni ne služe za svakodnevnu upotrebu. Oni ne podilaze. I zato ih društva poput našeg često guraju na margine, ne zato što ih ne prepoznaju, nego zato što ih se boje.

Nije bio čovjek koji je svake dvije sedmice gostovao po emisijama, niti je svoju misao prilagođavao vremenu koje traži brzinu, površinu i dopadljivost. Danas su nam intelektualci oni koji su stalno pred kamerama, dok oni koji zaista imaju šta reći ostaju po strani, ne zato što nemaju glas, nego zato što ga ne žele rasipati. I možda je sreća u tome što takve emisije i ne slušam i ne gledam, jer ono što se tamo nudi rijetko ima veze s mišlju, a još rjeđe s istinom.

Stolac, grad iz kojeg potječe i moja rahmetli majka, kao i mnoga naša mjesta, izrodio je velike ljude, insane i intelektualce čija se imena danas jedva izgovaraju, a kamoli razumiju. Problem nije što mlade generacije ne znaju, problem je što i oni koji bi ih trebali učiti, sami ne znaju. Kako prenijeti dubinu ako si se pomirio s plitkoćom? Kako govoriti o mislima ako si odavno prestao misliti?

Mi živimo paradoks: tražimo poštovanje, a ne znamo ga dati. Govorimo o vrijednostima, a ne znamo ih nositi. Želimo da nas svijet vidi kao narod kulture i dubine, dok istovremeno okrećemo glavu od onih koji tu dubinu zaista utjelovljuju.

Lakše nam je čitati o mediokritetima jer nas ne uznemiravaju. Oni nas ne tjeraju da preispitujemo vlastitu površnost. Ne podsjećaju nas na ono što smo mogli biti. U tom krugu osrednjosti vlada tišina koja nije mir, nego odustajanje.

Intelektualci poput rahmetli akademika Mahmutćehajića ne daju mira. Oni su stalni podsjetnik da je moguće misliti dublje, živjeti odgovornije, govoriti istinitije. I možda je upravo to razlog zašto ih se prešućuje. Priznati njihovu veličinu znači priznati vlastiti nedostatak.

I na kraju, šta reći o nama?

Možda je najtačnije reći: postali smo društvo koje više ne prepoznaje ni stid pred vlastitom duhovnom bijedom. A kad nestane stida, nestane i granice. I tada čovjek više ne pada, nego se navikne da živi na dnu, uvjeren da je to vrh.