Ponekad se zapitam da li građani, a još češće političari, zaista znaju šta znači Javni servis Bosne i Hercegovine. Da li se ta sintagma doživljava samo kao još jedna televizija, još jedan kanal na daljinskom upravljaču, ili se razumije njena suština, da je javni servis temelj informisane, demokratske i povezane države.

Javni servis Bosne i Hercegovine nije vlasništvo politike, niti tržišta, niti pojedinaca. On pripada građanima. Njegova uloga nije da služi interesima moći, već interesu javnosti; da informiše tačno i nepristrasno, da obrazuje, da čuva kulturnu i jezičku raznolikost i da bude prostor u kojem se čuje glas cijele zemlje. U zemlji složene strukture kakva je Bosna i Hercegovina, javni servis ima dodatnu, gotovo nezamjenjivu ulogu. On je jedini medijski prostor na državnom nivou koji se obraća svim građanima, na svim službenim jezicima, na oba pisma, bez podjela i bez isključivanja. BHRT (Bosanskohercegovačka radiotelevizija) kao institucija baštini tradiciju dugu više od sedam decenija. Njeni počeci vežu se za 10. april 1945. godine, kada se prvi put oglasio Radio Sarajevo, tada kao simbol obnove, informisanja i povezivanja društva nakon Drugog svjetskog rata. Taj datum ne označava samo početak emitovanja jednog radija, već početak javnog medijskog prostora u Bosni i Hercegovini. Razvoj javnog servisa nastavljen je 1969. godine, kada je s emitovanjem počela Televizija Sarajevo. Time je Bosna i Hercegovina dobila televiziju koja je pratila društveni, kulturni i politički život zemlje i stvarala program koji je oblikovao kolektivnu memoriju generacija. Tokom najtežeg perioda u savremenoj historiji zemlje, od 1992. do 1998. godine, institucija je djelovala pod nazivom Radiotelevizija Bosne i Hercegovine (RTVBiH). U ratnim uslovima, pod opsadom (1992-1995.), bez osnovnih tehničkih i sigurnosnih uslova, vijesti su se emitovale uprkos granatiranju, nestancima struje i stalnoj opasnosti.

Upravo zahvaljujući javnom servisu, danas postoje autentični snimci rata, dnevnika, javljanja s terena i arhivski materijali koji dokumentuju istinu o dešavanjima u Bosni i Hercegovini. Ti isječci se i danas koriste u dokumentarnim filmovima, sudskim procesima, istraživanjima i obrazovanju. Oni predstavljaju neprocjenjivo arhivsko blago i dokaz da je javni servis, čak i u ratu, ispunjavao svoju osnovnu misiju-da informiše i svjedoči. Sve ono čime se danas vraćamo unazad, ti arhivski snimci, ratni dnevnici, kulturne emisije, dokumentarni zapisi, u velikoj mjeri dolaze upravo iz arhiva javnog servisa. Gašenjem BHRT-a ugrožavate instituciju koja čuva kolektivno pamćenje Bosne i Hercegovine.

Današnji BHRT funkcioniše kao državni javni emiter Bosne i Hercegovine i članica Europske radiodifuzijske unije (EBU). Kao pravni slijednik RTV Sarajevo i RTVBiH, BHRT nosi institucionalnu, profesionalnu i historijsku odgovornost da nastavi tradiciju javnog informisanja, obrazovanja i očuvanja kulturnog identiteta zemlje. Zato BHRT nije samo medij sadašnjosti, već i čuvar prošlosti.

Između redova mog odrastanja uvijek je stajao BHRT. Još dok sam bila dijete, znala sam da je to nešto važno, ne zato što mi je to neko objašnjavao, nego zato što sam osjećala da se tu govori jezikom koji razumije cijela Bosna i Hercegovina. Moja tetka je novinarka. Kao mala, išla sam s njom u zgradu BHRT-a. Sjećam se studija, hodnika, tišine prije uključenja, onog posebnog osjećaja novinarstva. Tada nisam znala šta znači javni servis, niti kolika je težina jedne izgovorene rečenice u programu koji gleda cijela država. Ali sam znala da je to mjesto ozbiljno. I da je važno.
Kasnije, za Socijalni dan, kao radno mjesto birala sam BHRT, bila sam cijeli jedan poslovni dan na BHRT-u. Ne kao dijete koje gleda sa strane, nego kao mlada osoba koja prvi put vidi kako izgleda jedan radni dan u instituciji koja pripada svima nama. Tada sam shvatila da BHRT nije samo medij. Već je sistem, odgovornost, kontinuitet. Država u praksi.

BHRT je jedini javni servis na državnom nivou.
Jedini koji se obraća svima.
Jedini koji, barem u svojoj ideji, ne bira stranu, nego bira javnost.
Gašenje BHRT-a nije tehničko pitanje.
Nije finansijski problem koji se može svesti na dugove i račune.
Gašenje BHRT-a znači medijski mrak.
Znači da država Bosna i Hercegovina ostaje bez vlastitog glasa.
Znači da nestaje prostor u kojem svi građani, bez obzira kako se zovu, gdje žive i kojim jezikom govore, mogu čuti istu informaciju.
Znači da se javni prostor dodatno cijepa, fragmentira, prepušta političkim i privatnim interesima.
Godinama se BHRT sistematski gura na rub opstanka.
Zakonski sistem finansiranja postoji, ali se ne provodi. Dugovi se gomilaju, radnici ostaju bez osnovnih prava, doprinosi se ne uplaćuju, ljudi koji su cijeli život radili za javni interes danas strahuju hoće li imati penziju. I dok se sve to dešava, institucije šute ili nude privremena, nedovoljna rješenja.

RTV dom je kroz godine bio pun života. I danas je. Iako se o njemu često govori kroz prizmu dugova, blokada i krize, rijetko se govori o tome da je ta zgrada i dalje mjesto rada, znanja i profesionalizma. Da su u njoj i dalje ljudi koji pamte prijeratne standarde, ratne improvizacije i poratne pokušaje da se sačuva ono najvažnije, javni interes. Zato je važno znati da BHRT nije nastao jučer. On nije privremeni projekat niti potrošna institucija. On je dio kulturne i medijske historije Bosne i Hercegovine, ugrađen u zidove RTV doma i u sjećanja generacija koje su uz njegov program odrastale. Bez njega, Bosna i Hercegovina nije samo medijski siromašnija, ona je politički slabija, demokratski ranjivija i društveno tiša.

U vremenu kada su dezinformacije brže od istine, kada se javni prostor sužava, a povjerenje u institucije nestaje, gašenje javnog servisa je korak unazad. Veliki korak. Pad koji se ne mjeri samo ugašenim signalom, nego izgubljenim povjerenjem u ideju zajedničke države.
Ovo je apel.
Ne gasite BHRT jer on nije ničiji privatni projekat.
Ne gasite BHRT jer je to jedan od rijetkih prostora gdje Bosna i Hercegovina još uvijek govori sama sa sobom i sama sebi.
Ako ugasite BHRT, nećete ugasiti samo televiziju.
Gasite instituciju koja nas, makar jednom dnevno, podsjeti da živimo u istoj zemlji.

Mi polako, ali sigurno, kao tihi saučesnici, činimo ono što drugi nisu uspjeli, sami potkopavamo Bosnu i Hercegovinu. Bosna i Hercegovina je opstala i u najgorim vremenima. Vijesti su se emitirale pod opsadom, s jasnom sviješću da informacija znači otpor, istina i opstanak. Ako su se vijesti mogle emitovati u ratu, moraju se emitovati i u miru. Sve drugo je poraz.
Mirovni sporazum je zaustavio rat, ali nije sam po sebi garantovao funkcionalnu državu. Institucije su te koje mir čine stvarnim. Javni servis je jedna od njih. Njegovo gašenje znači slabljenje temelja na kojima počiva postdejtonska Bosna i Hercegovina.

Ćutanje pred gašenjem BHRT-a nije neutralno.
Ćutanje je odluka.
I svako odustajanje od javnog servisa je mali, ali trajni rez u tkivo ove zemlje.
Ako danas dopustimo da se ugasi BHRT, sutra ćemo postavljati pitanje "Kada smo tačno pristali da Bosna i Hercegovina ostane bez glasa."