Maj u Skelanima:

Sa sparnim proljećem 1992. godine u Skelane je došao i rat. Zajedno su se ušunjali sijući klicu smrti. Maskirani pripadnici paravojne formacije čiji naziv nije poznat upali su na lokalitet sela Vodice. Vršljajući po opustošenom selu zatekli su ženu sa djevojčicom i dvije djevojke kako prikupljaju ostatke hrane sa namjerok da ih odnesu u obližnju šumu, gdje su njihovi suseljani bježali pred naletima razularenih bandi.

Žena sa dijetetom uspjela je da pobjegne, a dvije djevojke odvedene su u kuću porodice Salihović. Kuća koja će postati putokaz i sinonim za smrt.

Salihovića kuća:

Tri vojnika, tri zločinca u nastajanju uveli su djevojke u kuću. Započeli su ispitivanje o kretanjima stanovnika, količini oružja, broju muškaraca i muške djece. Preplašene, djevojke nisu mogle da im odgovore na pitanja.

Jedna od njih (inicijala I.S.) zamolila je da ode do kupatila, a zatim je iskočila kroz prozor i u trku se zaputila prema šumi. Sama sa tri vojnika, u kući Salihovića je ostala Bahra Osmanović. Od tog sparnog popodneva u Vodicama, pa sve do sutona trajalo je monstruzno, skoro ritualno ubistvo, čije detalje do danas niko nije saznao.

Ubistvo Bahre Osmanović:

Bez tuđih očiju, ušiju i bilo kakvih svjedoka, vojnici su se satima iživljavali nad Bahrom Osmanović. Vrištala je toliko glasno da su njen glas odbjegli mještani Vodica mogli da čuju i u okolnim šumama. Za njih trojicu to nije bilo samo silovanje i mučenje, već osjećaj ohole nadmoćnosti usljed kukavičke pobjede nad krhkim i nedužnim bićem.

Ubistvo nije bilo dovoljno. Trebalo je smrskati dušu. Devastirati tijelo. Otkopati, zakopati, pa prekopati grob. Pustiti samrtne krike da lutaju kao glasnici surovosti.

Tijelo 22 - godišnje Bahre Osmanović pronađeno je iste večeri na pragu kuće Salihovića. Pronašle su je žene iz sela koje su u sumrak sišle sa obronaka u okolini Vodica tražeći hranu. Tijelo su ostavile gdje su ga i zatekle bježeći pred novom zorom smrti. Za smrt Bahre Osmanović ubrzo su saznali svi u Skelanima, a pojedinosti ovog ratnog zločina, na sreću ili na žalost nije saznao niko. Ostali su krici koji odjekuju u skelanskim krošnjama, gdje je 15. maja 1992. godine Bahra ispustila posljednji glas.

Ne okreći se kćeri:

Bahrin otac, Bajro Osmanović nekoliko sedmica prije ubistva kćeri pobjegao je prema Srebrenici, nadajuću se da će tamo, makar za kratko, biti siguran. Nakon što je čuo vijest o ubistvu svoje kćerke, vratio se u Vodice sa namjerom da je sahrani u dvorištu kuće svoje majke.

Da znate gdje je, ako se ne vratim.

Sa ovim riječima pješke se uputio prema Skelanima. Na pragu kuće Adema Salihovića u naručje je uzeo mrtvo tijelo svoje Bahre i pošao da je sahrani. Drhtave ruke, nakvašeni kapci i srce koje sprema izdaju bili su sve što je ostalo od njegovog života, dok je lopatu po lopatu iskopavao grob svoje kćeri.

Bajro Osmanović je u Skelanima proveo još nekoliko sedmica preživljavajući u šumi sa grupom komšija iz Vodica. Prilikom detaljnog pretresa terena pripadnici srpskih paravojnih formacija pronalaze Bajru i još šest njegovih komšija.

6. juna 1992. godine ih ubijaju u dvorištu kuće Adema Salihovića, a tijela potom bacaju u Drinu. Tako su Bajro i njegova Bahra ubijeni u istom dvorištu, od strane istih zločinaca, koji za njihovu smrt nikada nisu odgovarali. Bajro se nikada nije vratio u Srebrenicu. I znao je da se neće vratiti, jer za čovjeka, oca kojem ubiju kćer, a o čijoj smrti ne zna ništa osim da je bila bolna i neljudska - više nema života, bez obzira bio živ ili mrtav. Njegovo tijelo Drina je nasukala na obalu u blizini opštine Janja, nedaleko od Bijeljine. Tamošnji stanovnici sahranili su ga uz oznake N.N.

Za njegovo, kao ni za ubistvo njegove kćeri niko nije odgovarao. Pravda u slučajevima izolovanih, individualnih ratnih zločina nije postignuta mnogo puta, a svoju zeru dostojanstva Bajro i Bahra Osmanović dočekali su tek 2015. godine kada su njihova tijela identifikovana, ekshumirana i pokopana u Memorijalnom centru Bratunac - Veljaci.

Dvostruko ubistvo Osmanovića ostalo je nekažnjeno, a upravo su pojedinačni ratni zločini najsuroviji fragmenti prošlosti čija gorčina idalje prevrće želudce i oživljava trenutke stradanja, naročito onda kada znamo da za iste niko nije odgovarao.