U ulici Kralja Tomislava u zapadnom Mostaru stoji grafit sa natpisom “ti si prvak šugave zemlje.” Naravno, riječ je o jednoj od varijacija veličanja Hrvatskog sportskog kluba Zrinjski, koji i pored šugavosti države koja ga udomljuje, njenom zemljom šuta loptu, njen zrak diše i njenu slobodu uživa. Međutim, nakon preksinošnjeg trijumfa zla u prostorijama Mepas Mall-a koje je organizovao dopredsjednik HŠK Zrinjskog i hegemon mostarski, Izraelac Amir Gross Kabiri, u prisustvu svojih političkih branitelja iz HDZ BiH-a i uz zvuk vatrometa koji su odjekivali Mostarom kao artiljerija HVO-a iz maja ’93. ili zvukovi izraelskih bombi uživo iz shrvane Gaze, svim prisutnim u tom tržnom centru mogu reći: vi ste šuga zemlje prvenstvene.

Da je ta elita uhljeba nedostojnih stolica na koje su izglasani, te preduzeća koja su sistemski sabotažirana pa im data u najam za feninge na marku, zadrta u prošlosti, govori činjenica da su nezavisnost Izraela (zlo)slavili 125 dana nakon zvaničnog datuma godišnjice nezavisnosti u aprilu/maju, koji se slavio po hebrejskom kalendaru.

Međutim, ništa nije slučajno. Naime, danas, 5. septembra 2025., na 53. godišnjicu otmice i stradanja izraelskog tima na olimpijskim igrama u Minhenu, izraelska mlada reprezentacija igra protiv bosanskohercegovačke ekipe u Mostaru, na stadionu Bijeli Brijeg HŠK Zrinjski, u sklopu kvalifikacione utakmice za EURO 2027 U-21. Kabiri ne samo da je uticao na lokaciju utakmice, koja će bh. mladoj reprezentaciji biti prva u historiji pod Bijelim brijegom u Mostaru, nego je i orkestrovao ovu neukusnu kakofoniju slavljenja genocidne države kako bi se njeni sinovi osjećali kao kod kuće. Ali ne bi nam bio prvi put da neki od naših sugrađana veličaju genocidne tvorevine.

Kao mostarac, bošnjak, musliman, ali i najbitnije ljudsko biće, osjećam se bespomoćno i krivo. Živeći na tri kontinenta, protekle decenije četvrtine stoljeća svog postojanja, stekao sam bliske saradnje i prijateljstva s osobama koje na ovu situaciju u čuđenju gledaju. Oni ne vide konstitutivne nam sugrađane, bosanskohercegovačke hrvate, ni pripadnike nacionalističke im HDZ BiH kao takve. Oni vide državljane suverene Bosne i Hercegovine.

Oni ne vide Marija Kordića, Dragana Čovića, Borjanu Krišto, Lidiju Bradaru i Davora Bunozu. Oni vide gradonačelnika Mostara, bivšeg člana predsjedništva BiH, predsjednicu Federacije BiH i ministra pravde BiH u prisustvu veličanja genocidnog Izraela i oni su zaprepašteni. Oni se pitaju: “Kako može jedna većinski muslimanska država demokratski izabrati ovakve (ne)ljude?” U državi, ali i gradu, koji se još oporavljaju od sudbine koja sada uništava Gazu, sudbine koja je bila znatno blaža, ali svejedno bolna i traumatična. Važno je napomenuti da Bosna i Hercegovina nije zauzela stav o genocidu u Gazi na međunarodnom nivou (tj. Ujedinjenim narodima), što je još jedan od rezultata korištenja gnusnih političkih alata etničkih grupa u ovoj zemlji.

Ono što nijedan demokratski izabrani zvaničnik ove države ne želi da shvati, bio on bošnjak, hrvat ili srbin, jeste da predstavljaju interese ne samo konstitutivnog naroda iz čijeg reda potiču nego i cijele države Bosne i Hercegovine. Žalosna je činjenica da je Mostar prijestolnica fantomskog trećeg entiteta. Ali je isto činjenica da, iako bošnjaci čine manjinu Grada Mostara, ta manjina je više statistička tehnikalija. Prema popisu stanovništva iz 2013. godine, Grad Mostar, koji je izgubio više od 20 hiljada stanovnika od 1991., udomljuje 46.752 bošnjaka i 51.216 hrvata. To znači da hrvatska “većina” toliko brojna da ne bi mogla napuniti ni voljeni im stadion Bijeli Brijeg HŠK Zrinjski čiji je sjedeći kapacitet 9.000 (od ukupnog 25.000). Tako da organizovanje gromoglasnih vatrometa u čast države na koju se barem 46.752 od 105.797 stanovnika (a uvjeren sam da su mnogi hrvati i ostali pronašli ovaj događaj neukusnim) grozi je u najmanju ruku ohola provokacija i pljuvanje po žrtvama rata 90-ih (svih njih), ali i po žrtvama izraelskog genocida koji se odvija uživo pred našim očima, preko ekrana naših telefona.

Filozofija vodstva HDZ BiH, koja je više demagogija nego filozofija, nalaže da je neprijatelj mog neprijatelja moj prijatelj. Taj isti prijatelj vrši zračne udare na jedinu katoličku crkvu u Gazi, katoličku crkvu koja je centar mira i kršćanske religije jako bitne hrvatskom narodu. Mislim da se većina mostaraca stidi što je njihov grad bio žrtva veličanja Izraela tu kišnu večer 3. septembra. Isto tako mislim da su mogli, Milenijski križ na Humu i toranj Franjevačke crkve sv. Petra i Pavla bi propali u zemlju od stida, zajedno sa munarama svake od džamija koje paraju mostarsko nebo.

Ali ne izgubimo iz vida ono bitnije. Kako demokrate progresivnih vrijednosti američkog Kongresa, koji su to samo u imenu, stoje u zakupu Izraela kroz moćni AIPAC (Američki komitet za javne poslove Izraela), tako Mostar stoji u vlasti izraelskog hegemona, Kabirija, pojedinca koji svojim uticajem ništi grad na Neretvi i njegove ideale koegzistencije iz godine u godinu. Nepobitna je činjenica da njegova prisutnost i postupci nisu u interesu nijednog od konstitutivnih naroda Bosne i Hercegovine, kao ni jednog bosanskohercegovačkog jevreja.

Utakmica između mladih reprezentacija BiH i Izraela je večeras. Oni koji me znaju svjesni su da je fudbal moja anatema. Ali ovu ću igru da pratim. Nadam se mirnom susretu i želim svakom od Izraelaca da živi i zdravi napuste našu domovinu što prije, po mogućnosti kao gubitnici. Svi mi znamo onu “na mladima svijet ostaje.” Međutim, iz godine u godinu strahujem da će ova poslovica metastazirati u “na mladima genocid ostaje.” Moje srce, duša i bol pripadaju palestinskom narodu čija je patnja bez presedana i uprkos kojoj gaje neviđenu nadu i ljubav prema svojoj zemlji.