Sinoć smo se okupili u dvorištu škole. Ovaj put nismo slavili dječije uspjehe, niti završetak polugodišta.
Ovaj put okupili smo se kao roditelji koji već duže vrijeme osjećaju strah, umor i zabrinutost. Stajali smo u školskom dvorištu, osjećajući bespomoćnost. Vrata škole bila su zatvorena, a na naš razgovor ubrzo je stigla i policija. Već dvije godine u razredu naše djece postoji dijete čije ponašanje (pre)često izaziva napetost i strah među učenicima. Roditelji su u više navrata tražili podršku škole i nadležnih, nadajući se da će se pronaći rješenje koje će zaštititi svu djecu. I ono koje pokazuje teškoće u ponašanju, i onu koja zbog toga pate.
No, odgovora gotovo da nije bilo. Tišina sistema postala je preglasna.

Teško je gledati svoje dijete kako gubi volju da ide u školu, mjesto koje bi trebalo biti sigurno. Teško je objašnjavati zašto se ništa ne mijenja, zašto se ne reaguje, zašto odrasli šute. Još teže je ostati miran kada znaš da su mali glasovi iz učionice već dugo bez zaštite.
Ovaj tekst nije optužba. Ovo je vapaj roditelja koji vjeruje da škola mora biti prostor sigurnosti, razumijevanja i zajedništva. Dijete koje pokazuje nasilno ponašanje nije neprijatelj, ono je znak da sistem nije odradio svoj posao. Da nije bilo dovoljno stručne pomoći, nadzora, podrške roditeljima, psihološkog rada i granica koje djeca moraju naučiti.
Mi roditelji nismo tražili kaznu. Tražili smo rješenje. Tražili smo da se čuju glasovi djece koja se plaše. Da neko, napokon, otvori vrata i sasluša ih.

Jer ako škola ne nauči djecu šta znači poštovanje, povjerenje i odgovornost, koja je svrha školovanja? I ako djeca nisu sigurna u školi, gdje jesu?