Od malih nogu skoro svaku ženu prati ista priča. Nije važno šta radiš, koliko učiš ili kako izgledaš, drugi su tu da te disciplinuju savjetima, uputama, “iskrenim” komentarima, pa nekad i običnim pogledima. Prvenstveno u krugu porodice, potom u školi, društvu, javnom prijevozu, javnim institucijama - skoro u svakom segmentu života. Dug jezik, kratka suknja, previše slobode, višak ambicije - većini žena su dobro poznati koncepti.

Istraživanje UN Women BiH iz 2025. Godine u okviru Kampanje “16 dana aktivizma” pokazuje da je sve veći broj mladih žena izložen uhođenju, ucjenama i govoru mržnje na internetu. SOS linije u BiH primile su preko 17.000 poziva u posljednje tri godine, što pokazuje da se žene sve više obraćaju za pomoć, uprkos manjku povjerenja u sistem.

Verbalno nasilje i dalje ostaje jedan od najtežih oblika zlostavljanja za dokazati, većinom skriveno iza zatvorenih vrata i “opravdano” tradicionalnim porodičnim obrascima. Razgovarali smo sa Aminom Dizdar, koordinatoricom programa iz Sarajevskog otvorenog centra, o tome zašto bh. društvo i dalje šuti o ovome.

O tome kako izloženost ženske osobe seksističkim komentarima još u ranoj dobi utječe na njenu percepciju javnog prostora i slobodu kretanja u odrasloj dobi, Dizdar je dala svoje mišljenje na osnovu njenog iskustva i razgovora s drugim ženama.

“Društvo je postavilo određena očekivanja pred žene, a kontrolori ispunjenja tih očekivanja – muškarci – od malih nogu počinju naglašavati kako, prema njihovim mjerilima, žena treba da izgleda i da se ponaša. One koje zadovoljavaju njihove kriterije po pitanju izgleda i ponašanja, postaju objekti koje treba osvojiti seksualiziranjem, dok ove druge postaju predmet ismijavanja jer nisu dovoljno poželjne da budu seksualizirane”, kaže ona.

Dodaje da je osim ovog ponašanja, problematičan i izostanak reakcije u ovim situacijama koji možda najviše doprinosi percepciji sebe.

“Kada osjetite nelagodu zbog određenog ponašanja, osoba pod čijim ste staranjem u datom trenutku (roditelji, učitelj/ica itd.) treba da vas zaštiti čim primijeti ili sazna za takvo ponašanje. Kada ta zaštita izostane, šalje se poruka da su vaši osjećaji nelagode i/ili ugroženosti nevažni, a ‘bezazlena’ situacija je nešto s čime morate naučiti živjeti jer ‘tako dječaci pokazuju da im se sviđaš’. Nastavljate kročiti kroz život s oprezom i pitati se šta je manje zlo za mene – da zadovoljim te standarde ili da im se u potpunosti suprotstavim”, govori Dizdar.

Kaže da na taj način javni prostor postaje prostor nesigurnosti u kojem nam je dozvoljeno da postojimo, a ako se pokušamo izboriti za nešto više - ravnopravnost, “tretiraju vas kao tiranina”.

Komentari, komunikacija, nasilje – gdje je granica?

Na pitanje gdje je po njenom mišljenju granica između komunikacije i verbalnog nasilja kaže da, svaka komunikacija koja kod osobe izaziva strah i koja narušava psihički integritet osobe - predstavlja oblik nasilja.

“Dakle, ne možemo napraviti jednu konačnu listu riječi, fraza koje se mogu smatrati nasilnim. Potrebno je uzeti u obzir kontekst, prirodu odnosa – neke riječi koje ne bismo nikada uputili/e osobi koju ne poznaju, uputit ćemo prijatelju/ici jer je takva priroda našeg odnosa i komunikacije. Što ne znači da i u tim, bliskim odnosima, ne može doći do nasilja, i u tom slučaju svakako treba jasno povući granicu i istaći da taj vid komunikacije nije adekvatan, uvredljiv je i stvara vam nelagodu”, zaključuje ona.

Narativ da žrtva treba ignorisati nasilje, umjesto adekvatnog sprečavanja i prevencije tog nasilja je strogo prisutan u našem društvu. Dizdar kaže da za funkcionisanje takvog sistema i društva svako od nas snosi odgovornost.

“Naravno, na nekome je veća odgovornost – na roditeljima/porodici, pravosudnim, odgojno-obrazovnim i vjerskim institucijama, ali to ne amnestira nas ostale kao aktivne članove/ice društva”, kaže ona.

Dodaje da imamo obavezu da prijavimo nasilje, učimo djecu važnosti poštovanja drugih i drugačijih i opomenemo ih kada primijetimo neprihvatljiva ponašanja.

“Nasilje nije produkt postupaka jednog lica, već stoljeća tretiranja žene kao bića drugog ranga koje dobija na važnosti tek uz muškarca i ispunjavanje njegovih potreba. Zato je važan sistemski pristup ako želimo da smanjimo broj slučajeva nasilja, nisam sigurna da ćemo ikad biti u mogućnosti da ga u potpunosti iskorijenimo”, objasnila je ona.

O tome kako spriječiti i reagovati na ovakve narative kaže da je najvažnija komunikacija unutar porodice, još u ranoj dobi.

“Roditelji su ti koji nam trebaju primjerom pokazati kako se komunicira, koji način komunikacije je prihvatljiv, kako reagovati ako nam ne odgovara priroda određene komunikacije, odnosno kako se zaštiti. Ako to nije učinjeno, mi ulazimo u širi krug društva – vrtić, potom osnovna škola itd. – nepripremljene, prihvaćajući određene obrasce ponašanja kao uobičajene. Ukoliko je porodica propustila da nas poduči postavljanju granica, onda su odgojno-obrazovne institucije te koje trebaju raditi na ispravljanju tih propusta. Reagovati na, naizgled, sitne postupke i zadirkivanja koja su izromantizirana i zbog kojih žene odrastu vjerujući da su određena nasilnička ponašanja (pretjerana ljubomora, kontrola) ultimativni čin ljubavi”, kazala je Dizdar.

Žrtve nisu odgovorne

U sprečavanju ovih oblika nasilja veću odgovornost ima okruženje, nego sama žrtva, dodaje ona. Kako kaže, žrtva je već u podređenom, ranjivom položaju koje je uzrokovalo manjak samopouzdanja i strah. Stoga je zadatak na posmatračima/cama da takvo ponašanje spriječe i osude.

Navela je jedan primjer koji pokazuje kako bismo se trebali svi ponašati u sličnim situacijama.

2022. zastupnik u Skupštini KS, Dževad Poturak, uputio je neprimjerene i uvredljive komentare ministrici za nauku, visoko obrazovanje i mlade KS, Aleksandri Nikolić. Takvo ponašanje predstavlja uznemiravanje na osnovu spola. Njegova stranačka kolegica, Sanela Prašović Gadžo, je oštro kritikovala njegovo ponašanje i stala uz ministricu zanemarujući stranačku pripadnost. I to je ono što bi trebalo biti pravilo u jednom civilizovanom društvu, a ne izuzetak.

Nedostatak pravnih mehanizama je pitanje koje se zna pojaviti u javnom diskursu. Međutim, takvi mehanizmi već postoje.

“Pravni mehanizmi već postoje, odnosno postoje zakonske odredbe koje predviđaju sankcije za uznemiravanje na osnovu spola, seksualno uznemiravanje i psihičko nasilje. Ali potrebno je upoznati javnost s postojanjem tih odredbi, s načinima prepoznavanja takvog ponašanja i mehanizmima zaštite, odnosno načinu prijavljivanja”, objašnjava ona.

Seksualno uznemiravanje u javnom prijevozu

Za kraj smo je pitali postoje li načini na koje Sarajevski otvoreni centar radi na osnaživanju žrtava da prepoznaju ove situacije kao nasilje, a ne kao nešto što se "mora trpiti".

“Kao organizacija ne radimo direktno sa ženama žrtvama bilo kojeg oblika nasilja, ali kroz zagovaranje prema institucijama i različite kampanje nastojimo osvijestiti javnost, naravno u skladu s kapacitetima s kojim raspolažemo u datom trenutku”, objasnila je Dizdar.

Rekla je da je posljednja takva aktivnost bila kampanja o seksualnom uznemiravanju u javnom prijevozu koja je imala za cilj informisanje javnosti, prije svega žena kao najčešćih žrtava, o tome kako prepoznati seksualno uznemiravanje, kako reagovati ako su žrtve ili ako svjedoče uznemiravanju druge osobe i kako postupiti u takvim situacijama.

Kaže da kampanje nisu rješenje, ali u konačnici i ne postoji jedno rješenje za bilo koji problem ove prirode, već je potrebno paralelno i kontinuirano poduzimati niz aktivnosti kako bi se takve situacije svele na minimum.

Kampanje su jedan od načina za postizanje tog cilja jer vrlo često se pokaže da javnost i nije naročito upoznata sa svojim pravima ili nisu svjesni određenih pojava u društvu, zaključila je Dizdar.

Međutim, možemo itekako biti svjesni nasilja, ali ukoliko ne poduzmemo neku vrstu akcije i prevencije, možemo doprinijeti normalizaciji ovog rasprostranjenog društvenog problema.

Ukoliko vi trpite neki oblik nasilja ili poznajete drugu žrtvu, pozovite SOS telefone koji su besplatni i anonimni:
1265 - za Federaciju BiH;
1264 - za Republiku Srpsku.

Ovaj tekst nastao je uz finansijsku podršku Evropske unije u okviru programa Mreže za izvještavanje o različitosti. Za njegov sadržaj isključivo je odgovoran implementator, Udruženje Zemlja djece u BiH i on ne odražava nužno stavove Evropske unije niti Mreže za izvještavanje o različitosti.