Ne znam kako bih to nazvala, ali noćas sam imala “momenat”, koji jeste nezgodan ali nimalo planiran. Dakle, vozim auto i sve je ok, do trenutka kada odjednom osjetih da volan ne može ni desno, ni lijevo… Stanem, upalim 4 žmigavca, ugasim auto, upalim auto ali taj balkanski princip - upali pa ugasi, ne fercera za sve i na svemu. Uglavnom, to se dešava doslovno prekoputa ulaza u Hitnu… Mogla sam polahko ići pravo i možda ali baš baš teško smotati negdje sa strane, ali pošto je u tom dijelu uvijek gužva, najbolje je bilo stati i ostati gdje i jesam.

Eh sad, kiša lagano pada, ali ja izađem i stanem pored auta - ako bude nekih reakcija i negodovanja, da mogu ljudski objasniti šta se dešava i da nisam tu radi dosade ili nekog ćejfa. U međuvremenu sam nazvala supruga kojem je trebalo 10ak minuta da dođe. A, u tih 10ak minuta je bilo toliko gasanja, naglih pokreta/skretanja, pogleda i neartikulisanih izraza lica, a bilo je i pomjeranja usana i vjerujem da su neke psovke u pitanju upućene “papku koji je baš tu i tako stao” -odnosno meni. Garant nije bilo u pitanju da dove za mene. Prolaze, trube, ali niko da pita šta se dešava, ima li kakav problem, treba li pomoć? Jok! Samo predrasude i “divne” reakcije koje su baš od koristi.

Pa da se makar neko od huje javio, onako kroz pendžer eto, da koju kaže, dobaci, prosvijetli me, ali ništa. Da makar tad probam barem jednoj osobi reći šta je u pitanju, ali nije se dalo. Nije bilo smisla ni crveni trokut negdje staviti jer je puno auta, samo što su bili više sa strane, na trotoaru ili na sred prolaza, ali eto jedino sam ja tada “stršila i bola u oči”.

Nisam nešto previše razočarana, jer ništa se drugačije, nažalost, i ne očekuje, ali eto poseban je neki osjećaj kad se ovako totalno neplanski dodatno uvjerimo. Ljudi moji, nije sve onako kako izgleda - toliko ofucana rečenica i fraza, a toliko tačna. Negdje treba sabur, negdje razumijevanje, a negdje čak ništa osim da samo prođemo ako nemamo vakta da stanemo, pitamo, provjerimo… Da prođemo normalno, ali bez osude, vrijeđanja, huje… Mada, vjerujem da je presudno i to što sam žensko pa ono: Gle’ ove budale gdje je stala, ali žensko je pa nije za čuditi…

Suprug došao, uspio jedva upravljati volanom, odvesti do majstora… Ja ne završih što sam planirala, ali dobih ono što nisam planirala - “podršku i pomoć” od osoba s kojima dijelim isti zrak ali ne i izbor ophođenja prema drugima i hvala Bogu na tome.

Eto, nije svako stajanje na cesti s upaljena 4 žmigavca, uvijek bezobrazluk, bahatost i slično tome. Ok, ima i toga, ali evo, ponekad je totalno suprotno od toga. Valjda se to dešava samo ženama, taj neki smorni Servo…