Postoje žene koje se savijaju unazad da bi ostale uz muškarca. Koje gutaju ponos, potiskuju snove, stišavaju svoj glas da njegov ne bi nadjačale. Koje se uvjeravaju da je njegova šutnja prolazna, da je njegova grubost trenutna, da je njegov bijes samo nesporazum. Postoje žene koje svoju ljubav pretvaraju u silikonsku elastičnost — rastežeš je, oblikuješ, vučeš, i ona se vraća na mjesto, makar svaki put pucala po rubovima.


Svi će primijetiti njenu
“preosjetljivost”, njenu “dramu”, njeno “pretjerivanje”. Svi će primijetiti kako puno priča, kako je stavila malo šminke. Je li dobro? Svi će primijetiti da je naglo smršala, da je često umorna, da joj se ruke tresu dok priča. Svi će primijetiti da je povučena, da se ne javlja, da ne izlazi. Ali niko… Niko neće primijetiti kako se navikla pravdati za sve. Niko neće primijetiti kako mjeri svaku riječ da ga ne naljuti. Niko neće primijetiti da se odrekla prijateljica, hobija, izlazaka — sebi zabranila sve što bi ga moglo uvrijediti. Niko neće primijetiti kako se trzne kad joj neko samo malo glasnije priđe. Niko neće primijetiti kako se izvinjava i kad nije kriva. Niko neće primijetiti kako je počela nositi duge rukave i ljeti. Kako skriva modricu pod širokim rukavom. Niko neće primijetiti kako gleda u vrata svaki put kada čuje glas koji podsjeća na njegov. Niko neće primijetiti kako je strah postao njena dnevna rutina. Niko neće primijetiti kako šuti kad bi trebala vikati, jer ju je naučio da je njen glas “nevažan”. Niko neće primijetiti kako muškarac polahko, ali sigurno, zateže mišku oko njenog grla — ne da je udavi, nego da je disciplinuje, da je usmjeri, da je “nauči” šta smije, a šta nikada pred njegovim društvom ne smije reći. Niko neće vidjeti da je on njen tihi ubica - onaj koji ubija pogledom, tonom, riječju koja reže dublje od metka. Niko neće primijetiti kako je svakim svojim poniženjem skidao sloj po sloj njenog dostojanstva, kako je verbalnim napadima lomio njen duh. Niko neće vidjeti kako je psihičkim pritiskom gušio svaki trag radosti, kako je iz dana u dan pretvarao živu ženu u praznu siluetu koja samo hoda, diše, funkcioniše - ali ne i živi. Niko neće vidjeti da je u njenim očima ostao samo odsjaj onoga što je nekad bila, jer on ju je ubijao polako, dosljedno i neumorno.

On je, kažu, muškarčina.
 On, kažu, “zna pokazati ko je glava”. On, kažu, “vodi kuću”. A ja sam mislila da smo iskorijenili taj primitivni muškizam, to vjerovanje da je žena vreća za udaranje, stvar za utišavanje, objekat za ponižavanje. O “muškosti” kakvu su mu rekli da mora imati… Naučili su ga da je muškost snaga, ali ne i da je snaga čuvati, a ne lomiti. Naučili su ga da nad njom ima pravo, kontrolu, nadmoć. Naučili su ga da mu je ego iznad njenog dostojanstva. I tako je od dječaka napravljen muškarac koji misli da mora pokazati dominaciju, a od žene — biće koje se bori da preživi njegovo dokazivanje. To nije muškost. To je strah, bijes i kompleks upakovan u namješteni osmijeh. Ma… Mislila sam da smo odrasli.
 Da smo se mijenjali.
 Da smo naučili.
 Da smo naučili prepoznati strah. 
Da smo naučili stati između žene i šake koja se sprema udariti. I onda opet čujem vijesti o ženama koje su pretučene.
 Ženama koje su prijavljivale.
 Ženama koje niko nije slušao.
 Ženama koje su nestale.
Ženama koje su ubijene.
 Ženama čije se ime spominje tek kada prestanu disati. Kažu: “Nismo znali.”
Kažu: “Nismo htjeli da se miješamo.”
Kažu: “To su njihove stvari.”



Pitaju: “Zašto ne prijaviš?” — ne razumiju da prijaviti znači riskirati sve: sigurnost, dom, vlastiti život. Kažu joj: “Pa djeca vas gledaju” — ne znaju da djeca već sve vide. Vidi dijete kad mu otac majku nazove “glupačom”, “bolesnom”, “ništarijom”. Vide djeca kad je gurne pred njima, pa se pravi da se “šalio”. Vidi dijete kad mu glas zareže zrak, kad majka iz straha spusti glavu, kad u njenim očima prepozna vapaj. Djeca pamte kako njihov otac ponižava ženu koja ih svako jutro budi poljupcem. A sistem ne reaguje. Jer žena zna da prijaviti znači stati sama pred cijeli svijet koji joj neće vjerovati sve dok ne postane broj na listi u crnoj hronici.

Trči kao žena. Trči kao žena koja zna da je iza nje hladna metalna namjera, pištolj sakriven u džepu muškarca kojeg je nekad zvala svojim. Trči kao žena koja osjeća da joj se zemlja pod nogama pretvara u tanku nit između života i smrti. Trči kao žena koja ne bježi samo od njega, nego od svake rečenice koja ju je ranila prije nego što je ikada podigao ruku, od svake opomene, od svakog pogleda koji je govorio „ti si moja“.
…



Mi smo generacija koja to više neće prihvatiti. 
Mi smo generacija koja neće šutjeti.
 Mi smo generacija koja će razbiti taj lanac normalizacije nasilja.
 Mi smo generacija koja više ne vjeruje u tišinu.
 Mi smo generacija djevojaka koje ne pristaju na to da ih muškarac oblikuje, lomi, ušutkuje i ponižava. 
Mi smo generacija koja zna da ljubav nije rana, niti šaka, niti stegnuta miška oko grla. Mi smo generacija koja će glasom zamijeniti tišinu.
 Koja će istinom zamijeniti sram.
 Koja će hrabrošću zamijeniti strah.

Jer ako mi ne progovorimo — ko će?