Imam sve a nemam ništa

Mjesecima unazad možemo vidjeti kako ljudi često izlaze na ulice tražeći svoja prava. Većinom na ulice izlaze oni koji već iole imaju nešto. U Mostaru je slučaj sa prosvjetnim radnicima,u Banja Luci je situacija oko 7% poreza grada, u Bijeljini isto. No, da li se zapitamo ko to sve protestuje? Na ulicama gledamo prosvjetne radnike i političare. Osobe koje imaju već nešto. Glavno pitanje jeste gdje su rudari, građevinari i slični poslovi koji su opasni po život? Osobe kojima stvarno trebaju prava ne izlaze na ulice. Zašto? Vrlo vjerovatno su svjesni da ako danas ne odu na posao, neće moći da prežive sljedeći mjesec ili dva. Ljudi koji nemaju "ništa" a rizikuju život svaki dan, da bi ti isti što protestvuju imali nešto, ne izlaze na ulice. Njima je dobro i ovako. Prosvjetni radnici imaju plaću između 1,000 i 1,500 KM,političari duplo veću, a rudari? Ni mizernih hiljadu maraka.

Problem svih nas

Problem rudara i građevinara nije samo njihov problem nego problem svih nas zajedno. Stalno gledamo kako svi misle da je njihov problem najveći i da mu riješenja nema. A stvarni problemi pravih ljudi se ne čuju uopšte. Ti ljudi koji riskiraju život da bi ostali nešto imali, riskiraju više od života. Iako je život neprocjenjiv. Zato sljedeći put kada pravi ljudi izađu na proteste, podržimo ih i dajmo im doznanja da nisu sami i da njihov problem je i problem svih nas.