Unaprijed se izvinjavam na upotrebi pogrdnih naziva.
Živim u Mostaru, i Bogu hvala na tome.
Kao što svi znate, za Mostar se kaže da je podjeljen grad - tzv. "istočna i zapadna" strana.
Kasnije ću se malo više osvrnuti na ovu temu.

U zadnje vrijeme sve više slušam kako se djeca odgajaju uz mržnju.
Dijete ima četiri godine, i ono već zna da se ne smije družiti sa Igorom, Karlom ili Ismetom.
Zašto?
Zato što je to njegova realnost od malena, u kući gdje je svaki zid zadojen mržnjom prema drugom, gdje svako slovo čitaš između redova i gdje je onaj tamo "ustaša, balija, četnik, vlah".
Naslušao sam se dosta primjera, pogotovo u Mostaru "nemoj bola na onu stranu, ubit će te ustaše", "nemoj bola na onu stranu ubit će te balije".
Zamislite dijete u ovakvoj situaciji gdje sutra misli da su Karlo ili Ismet najgori ljudi na svijetu jer nose drugo ime, jer se drugačije mole.
Zamislite dijete koje misli da nije uredu Karlu posuditi oštrilo ili gumicu jer eto on je taj "ustaša".
Dugo djeca bivaju izložena ratnim temama.
Odmah da naglasim da ne treba zaboraviti niti jedan zločin, žrtvu a zločinci trebaju najstrožije odgovarati bez obzira na vojsku kojoj su pripadali.

Slične priče i mene nisu zaobilazile.
Na pomen da imam prijatelja katolika, odgovor je bio "aaa, znaš li ti da su oni pucali po nama"?
Ko su to oni, a ko smo to mi?
Je li okej ako napišem svatko, svako ili свако?
Da neću možda biti i tada razapet?
Moja najbolja prijateljica je katolkinja, moj najbolji prijatelj je pravoslavac, i šta bih sada trebao?
Sa njima učim o religijama, i vjerujete da su njih dvoje bolji od pojedinih koji se diče vjerom.
I gle čuda, nitko od njih nije pukao pod okriljem mržnje koja je bila prisutna u našim životima.

"Šta studiraš Hamza?
Ma arhitekturu na SUMu.
Aa bjeeerriiii otale sine dragi, đe'š među ustaše"

Ili priče o Srbima da su vlasi, da bi mi opet čak i najbolji prijatelj ubijao, silovao i palio.

No, pogledajmo malo sa druge strane.
U svemu ovome je ključ da su trovači mržnjom uvijek i do zadnjeg dana nevini.
Oni su cvijeće, ponos i najnevinije stvorenje ikada.
Što se tiče rata, njihova strana nikada nije ubila niti jednog civila i uvijek neke teorije zavjere kako su nevini.

Ja često volim reći, pustite nas ljudi da živimo i da ne zaboravljamo zločine.
Imam osjećaj da ako si oženjen za katolkinju ili pravoslavku ili muslimanku da te automatski gledaju kao otpadnika.
Ukoliko pustiš glas i kažeš da je Yang Chi Ho ubio Hu Ha Hia (random primjer), automatski si izdao svoj narod.
Imam osjećaj da se sjeme mržnje sije više nego razmišljanje glavom o trenutnom stanju u državi.

Pitam se kako to da ljudi u Njemačkoj složno uživaju, ili ćemo idalje sve na političare svaliti?
Ne kažem, ima i do njih ali prvo moramo od sebe početi i skinuti tih 50% sa sebe.
I stvarno, koliko god Mostar da ima i podijela i koliko god se uzgaja najbolhe sjeme za mržnju - uvijek ima predivnih priča koje zaslužuju da se o njima priča.

Dakle, djeca se sve više truju mržnjom od malih nogu, da li pod izgovorom rata, da li pod izgovorom skrivene mržnje u sebi.
Ali je činjenica da je sve više ovakvih pojava prisutno u našem društvu.