Srce je preskočilo, ali prođošmo bez žrtava, osim naravno nesretnih italijanskih kladioničara koje poročka karma nije spasila od poraza.

U ovoj državi nema jednostavnog i lakog, te smo pridjeve odavno zaboravili. Ova i ovakva Bosna i Hercegovina može da vam ponudi gastritis, tanke živce, ali i mekano srce koje uvijek smogne snagu onda kada bosanske glave prorade. Upravo je to draž bivanja Bosancem i Hercegovcem.

Iznova smo pružili igru, snagu i muda, sve ono što nam u svakodnevnom životu nedostaje. Prvi je april, a nije ni šala ni jeftina zajebancija, BiH će igrati Svjetsko fudbalsko prvenstvo, prvi put nakon dvanaest godina.

Kilometraža fudbalera na terenu jednaka je onoj koju su svi gledaoci ispred haber kutija prešli za ova tri sata kvalitetnog TV programa. Dlanovi se znoje, noge tresu, grla pucaju. Sjevaju zastave, odjekuje pirotehnika.

Po prvi put, možda čak i od Dejtona imamo sve - mladost, iskustvo, hrabrost i ljubav prema državi koja je jedna i jedina.

Ironija je podloga ovog uspjeha, a evo i zašto:
Vico Zeljković, inače kumić Milorada Dodika pljunuo je u lice kumu, jer iako se funkcija osladila, okrugla lopta i travnjak učinili su svoje. Porodica koja decenijama razvaljuje državu, moraće svom kumiću, njenom čelniku da pruži ruku i čestita.

Uprkos činjenici da je u Banjaluci tišina i da se broj ljudi koji slave pobjedu može nabrojati na prste jedne ruke, BiH je pobijedila. I ta stroga manjina koja sada slavi u prkosnoj ekstazi naznaka je mogućnosti da i ovaj grad vaskrsne kao bosanskohercegovački.

Da Hrvati i hrišćanstvo nisu ugroženi dokazuje način na koji Nikola Katić i Nikola Vasilj brane Bosnu i Hercegovinu.

I za kraj:
Naklon do poda Zmajevi, od srca vam hvala što je ponovo divno biti Bosancem i Hercegovcem.