U vremenu digitalne simulacije i sveprisutne otuđenosti, u kojemu se ljudsko biće sve češće reducira na pasivnoga konzumenta informacija, monografija „Homo faber“ autora Samira Sinanovića pojavljuje se kao snažan antropološki i duhovni podsjetnik. Kroz unikatan narativ i vizualnu dokumentaciju, Sinanović nas vraća izvoru: čovjeku koji se definira kroz napor, zanat i kreacijski čin. Za svakoga ljubitelja umjetnosti ovaj umjetnički poduhvat nije tek estetski čin; on je duboka vizualna egzegeza religijske istine o prirodi ljudskoga postojanja u svijetu iskušenja.

Kabad kao egzistencijalni okvir ljudskosti

Kada Sveti tekst naglašava da: „Mi čovjeka stvaramo da se trudi“ (Al-Beled, 4), on time postavlja ontološki temelj onoga što filozofija naziva Homo faber – čovjek kovač ili proizvođač. Arapski termin kabad nadilazi puko značenje fizičke muke; on označava supstancijalni napor kroz koji se ljudski duh brusi u neprestanome dodiru s materijom. Sinanovićev objektiv hvata upravo taj napor u njegovom najčistijem, gotovo sakralnome obliku.

Portreti rudara u utrobi zemlje, drvosječa na planinskim visovima i zanatlija pored vatre, koje autor bilježi širom Bosne i Hercegovine, nisu slike socijalnog očaja. Naprotiv, to su prikazi najvišeg ljudskoga dostojanstva u trudbenosti. U islamskoj teozofiji, napor nije kazna, već sredstvo pročišćenja (rijada). Sinanović nam pokazuje da se ta duhovna kovačina odvija na samoj granici između znoja i kamena. Čovjek je biće koje radom potvrđuje svoj opstanak, ali i svoju vrijednost pred Stvoriteljem.

Čovjek kao namjesnik poretka

Uloga čovjeka kao halife (namjesnika) na Zemlji pretpostavlja aktivno uređenje svijeta i njegovo oživljavanje (’imaret). Sinanovićev Homo faber manifestira Božanska imena Al-Musawwir (Oblikovatelj) i Al-Bari (Onaj koji daje sklad) svaki put kada sjekira usječe drvo ili ruka oblikuje gvožđe. To nije puko iskorištavanje prirode, već njezino osmišljavanje.

Kada rudar silazi u rudarska okna, on ne obavlja samo ekonomsku aktivnost; on vrši čin „otkrivanja skrivenih riznica“ Zemlje, što je emanacija povjerenoga emaneta. Kur’anska fascinacija gvožđem u suri Al-Hadid podsjeća nas da je materija tu da bi bila pokorena ljudskom voljom, ali uvijek u skladu s Mizanom – nebeskom vagom pravde i mjere. Sinanovićevi protagonisti posjeduju upravo tu „mizansku“ mudrost; oni uzimaju od prirode onoliko koliko im je potrebno za život dostojan čovjeka, pretvarajući sirovu snagu u civilizacijsku korist i opće dobro.

Od žuljeva do duhovne visine

Klasična islamska etika počiva na konceptu kesba – sticanja vlastitim trudom. „Čovjeku pripada samo ono što sam uradi“ (En-Nedžm, 39). Sinanovićev rad je vizualna oda ovome pravorijeku. U suvremenome svijetu spekulacije i „brze zarade“, autor nas vraća surovoj i čistoj realnosti žuljevitih dlanova. Alat u rukama radnika – kramp, sjekira ili dlijeto – postaje medij komunikacije s Božanskim poretkom.

Kroz dvanaest novela i fotoeseja, Sinanović sublimira trajne vrijednosti koje su u moderni potisnute na marginu. Njegov rad dokazuje da zanat (sina'a) nije samo ekonomska kategorija, već put ka savršenstvu (itqan). Svaki zahvat u materiju je svojevrsni ibadet, jer kako nas Poslanik islama, blagoslovljeni Muhammed, poučava, Bog voli onoga ko svoj posao obavlja na najbolji način. Sinanović bilježi upravo tu težnju ka savršenstvu u najtežim životnim okolnostima, u kojima radnik prestaje biti najamnik i postaje umjetnik vlastitog opstanka.

Vidljivost truda kao eshatološki zalog

Značaj monografije leži i u njezinoj moralnoj dimenziji. Kur’an obećava: „I reci: 'Trudite se! Allah će trud vaš vidjeti, a i Poslanik Njegov i vjernici...'“ (At-Tevba, 105). Sinanovićeva kamera ovdje preuzima plemenitu ulogu svjedoka. On izvlači iz tame zaborava one „nevidljive ljude“ koji drže temelje našega društva, dajući njihovom trudu trajni, pisani i vizualni trag u našem kolektivnom pamćenju.

Ova monografija je svojevrsna „Knjiga djela“ bosanskoga čovjeka, dokument koji svjedoči da nijedan atom dobra – pa ni onaj sadržan u jednom poštenome udarcu čekića – neće biti izgubljen pred licem Povijesti i Vječnosti.

Monografija „Homo faber“ Samira Sinanovića je kapitalno djelo koje nadilazi okvire dokumentarne fotografije. To je, osim izuzetnog umjetničkoga djela, svojevrsni i filozofsko-teološki traktat o suštini bića koje se trudi. Sinanović nas uči da je čovjek najviše čovjek onda kada se trudi i kada, poput hazreti Davuda omekšava „željezo“ svakodnevice snagom svoje vjere i vještine.

Ovo nije samo priča o fizičkome radu; ovo je univerzalna povijest ljudske duše koja, svjesna svoga emaneta, neprestano traga za smislom u vatri napora. Sinanovićev rad je stoga autentični prilog humanizmu koji rad ruku vidi kao put prosvjetljenja srca.