Ovo nije priča o džumi.
Tako to, valjda, ide u toj izvrnutoj hijerarhiji vrijednosti u kojoj forma pobožnosti guta svoju suštinu, a vanjski ritual postaje alibi za gaženje svega onoga što bi taj ritual uopće trebao njegovati.
Svjedočimo fenomenu duboko pogrešnog redanja prioriteta i još pogubnijeg nerazumijevanja istih, podjednako kod mladih koji tek uče hodati kroz život i kod onih koji su, barem po godinama, davno trebali naučiti kuda se ide.
Slika ljudi koji bez imalo stida zaustave automobile nasred glavne ulice, zagrade saobraćaj i paraliziraju grad, dok oni, s ozbiljnošću svetog zadatka, trčeći preko ljudi grabe sevape prvog safa, postaje simbol našeg kolektivnog nesporazuma s vjerom, životom i odgovornošću.
To što u tom zaustavljenom autobusu sjede stari i iznemogli, studenti koji kasne na ispite, radnici koji kasne na posao, bolesni koji žure ka domovima zdravlja, to ne ulazi u računicu. To što neko u tom trenutku psuje, ne zato što je loš čovjek, nego zato što ga je neko bez potrebe ponizio i zarobio, ni to ne smeta. To što se stvara ružna, gotovo karikaturalna slika o mjestu, zajednici i vjeri koju taj čovjek navodno brani, ni to nije važno. Važno je stići. Važno je biti viđen. Važno je uzeti ono što se, u njegovoj glavi, broji kao bod na nekom nevidljivom nebeskom semaforu.
A zapravo, baš tu, na tom semaforu, stoji crveno, stoji stop.
Jer taj prizor eklatantno ogoljava stanje duša i umova. On je rendgenski snimak jednog društva koje je pobrkalo suštinu i simbol, smisao i znak, etiku i estetiku. Pokazuje vjeru svedenu na tehniku, na brzinu, na zauzimanje pozicije, dok se istovremeno gazi ono što vjera u svom jezgru jeste: obzir, pravda, milost i odgovornost prema drugom čovjeku.
To je pokazni primjer iz udžbenika pogrešnog razumijevanja života. Vjera, ako nije produžena ruka dobrote u svakodnevici, ako ne počinje na parkingu, u saobraćaju, u redu, u strpljenju, onda se završava kao prazna forma. A prazna forma, ma koliko bila glasna i vidljiva, ostaje prazna.
Nije problem u džumi.
Problem je u parkiranju duše nasred tuđeg puta.
