Sandžak i sjever Crne Gore devedesetih godina nisu bili formalno ratno poprište, ali su postali prostor duboke nesigurnosti, zastrašivanja i sistematske političke represije nad bošnjačkim stanovništvom. Dok su u Bosni i Hercegovini gradovi padali, a genocid u Srebrenici pokazao krajnje domete nacionalističke i terorističke ideologije, Bošnjaci u Sandžaku živjeli su pod konstantnom prijetnjom. Rat je možda bio “preko granice”, ali strah je bio ovdje u svakodnevici, u političkim porukama, u tišini koja je pratila svaku demonstraciju sile. U retorici vlasti često su nazivani “Turcima”, ne kao historijskom činjenicom, već kao etničkim neprijateljem. Takva retorika nije bila slučajna, ona je bila dio mehanizma kojim se svaka autonomna inicijativa mogla proglasiti prijetnjom državi.

Tadašnji režim, pod kontrolom Demokratske partije socijalista, gradio je preciznu dvostruku strategiju. Prvo se demonstrira sila kroz vojsku, policiju, rezervni sastav i nadzor. Zatim se ta ista sila kontrolisano “smiruje”, kako bi vlast zauzela poziciju zaštitnika.


sistematski teror nad Bošnjacima, arhiv Sandžačkog odbora


Bošnjačka zajednica uvođena je u psihološki okvir u kojem sigurnost nije predstavljena kao pravo, već kao milost političkog centra. Svaka kritika i svaka nezavisna politička organizacija doživljavana je kao rizik. Za sprovođenje represije lako je bilo manipulisati pijanim četničko-terorističkim hordama, koje su bile žedne muslimanske krvi, čime je atmosfera straha dodatno podizana, a zatim “smirivana” kroz intervenciju vlasti. Time je režim istovremeno proizvodio i kontrolisao krizu.

Obračun sa Strankom demokratske akcije Crne Gore i njenim liderom Harunom Hadžićem bio je jasan signal da autentična bošnjačka politička snaga neće biti tolerisana izvan okvira režima.

Harun Hadžić Predsjednik SDA u CG

Montirani procesi i javna diskreditacija suzili su prostor političkog pluralizma. Paralelno, Pljevlja između 1992. i 1995. godine ostala su simbol latentne prijetnje, gdje sama mogućnost eskalacije nasilja bila dovoljna da proizvede kolektivnu paralizu.

Godine 1999, tokom NATO intervencije, razmještanje rezervnog sastava Vojske Jugoslavije u Rožajama dodatno je učvrstilo psihološki obrazac straha. Naoružane jedinice i vojna vozila bile su bezbjednosna mjera i bile su poruka. U tom kontekstu, političko rukovodstvo Crne Gore, predvođeno Milom Đukanovićem, gradilo je pažljivo osmišljenu strategiju: javno distanciranje od ratne politike saveznog centra, uz zadržavanje pune kontrole nad bezbjednosnim aparatom. Najprije se demonstrira sila, zatim se ta ista sila “smiruje”, a vlast preuzima ulogu zaštitnika. U tom modelu prvo se proizvodi strah, a zatim se nudi zaštita od istog tog straha. Time je Đukanović politički kapitalizovao krizu, učvršćujući poziciju režima kao jedinog garanta stabilnosti.


Takvo anesteziranje strahom ostavilo je duboke posljedice. Do 2006. godine taj obrazac političke zavisnosti bio je već čvrsto ukorijenjen. Referendum o nezavisnosti Crne Gore dočekan je u Rožajama gotovo bezrezervnom podrškom, ne samo kao političko pitanje državnog statusa, već i kao refleks potrebe za sigurnošću pod okriljem iste strukture vlasti koja je godinama upravljala krizama i strahovima. Podrška nezavisnosti bila je i izraz nade u stabilnost, ali i rezultat dugogodišnjeg modela u kojem je politička lojalnost predstavljena kao garant opstanka.

Više od dvije decenije kasnije, jasno je da model zasnovan na strahu i prividnoj zaštiti doveo je do toga da Bošnjaci u Sandžaku, narod koji je dao podršku vlasti da bi “sačuvao glavu” dugoročno ostaje bez autentičnog političkog izražaja, usljed nepostojanja kolektivne svijesti o odgovornosti za sopstvenu budućnost.