Sa svakim novim punoljetstvom zatvara se poglavlje koje nismo pročitali, ali roditeljstvo tu ne prestaje.

I majka i otac u jednoj ženi:

Nermina (53 godine) iz Banja Luke u razgovoru za Plenum.ba prisjeća se izazova sa kojima se susrela u svom samostalnom i samohranom odgoju dijeteta, a njena priča počinje prije osamnaest godina. Tada, 2007. godine njen dugogodišnji san o majčinstvu naprasno je postao surova noćna mora.

Kakav je osjećaj biti samohrana majka u Bosni i Hercegovini?

Uzdah. Pa još jedan, a onda pauza.

Jako težak odgovor. Stresno.  Naporno. Ali u isto vrijeme jako zadovoljavajuće, jer bez obzira kakvu odluku treba da doneseš za dijete niko se ne miješa u tvoj izbor. Sama sam odgovorna. To je neko moje mišljenje, ali sva iskustva su individualna i zavise od toga iz kakve zajednice dolazi osoba i kako je postao/la samohrani roditelj.
 
Mi nemamo samohranog roditelja, već raspuštenicu sa kopiletom, govori uz gorak osmjeh naviknutosti.
On je sposoban muškarac, a ti si kurva. I to je tako, mnogi ljudi tako misli, bez obzira da li znaju sve okolnosti.


Poražavajuću činjenicu da samohrani roditelji ne postoje kao pravna kategorija, te da potpora institucija uglavnom izostaje, naša sagovornica osjetila je na svojoj koži:

Nikako. Apsolutno ne pomažu, samim tim što ne postojimo kao kategorija u društvu. Ako nećeš sam zapeti niko ti ne pomaže. Mi nemamo prednost recimo pri upisu u škole, vrtiće ili pri zapošljavanju. Sve dok recimo on ne kaze da hoće da ga izvede za vikend. Tada država reaguje.

Samohrani roditelji u Bosni i Hercegovini svakodnevno se susreću sa stigmatizacijom i zlonamjernim etiketiranjem, što produbljuje osjećaj ugroženosti. Slična su i Nerminina iskustva...

Nije to toliko fizička, koliko je pishička ugroženost. Boriš se sa pogledima, pričama, tračevima...
Kako je meni bilo o tome i dan danas ne govorim do kraja. I šta uopšte da očekujem od društva u kojem se tek u 21. vijeku raspravlja o femicidu, a kod nas je normalno da se žena ošamari. Tradicionalno se ženama nameće rađanje muške djece, a ćerka ako se desi nju ćemo nekako udomiti.

Sjećam se recimo posjete dječijem psihologu prije desetak godina, započinje Nermina priču o prvim naznakama trauma kod sebe i kod djeteta.

On je grickao nokte konstantno, a nisam znala zašto. Tada nam je psihologinja rekla da je to posljedica traume i njegov način da se izbori sa nedostatkom, te da je to još i dobro u poređenju sa drugim slučajevima.
Ja sam recimo razmišljala kako sam ružna, debela, bezvrijedna.

Ako već nisam mogla da zadržim muškarca, neću moći ni dijete da odgajam...



Kako je okolina reagovala na Vašu odluku da sami odgajate dijete? (komentari/provokacije)

Govorili su često kako ja neću biti sposobna za to, ako već nisam mogla da zadržim muškarca neću moći ni dijete da odgajam. Ovakva je, onakva je i kada se to ponavlja ti podsvijesno prihvataš takvo nešto kao istinu, što je zapravo potpuno pogrešno.
Sjećam se mog nekadašnjeg šefa koji mi je jednom rekao: 'Hajde, isplači se. Ti nisi kriva.'

Dok se kroz naglo gutanje gorke pljuvačke u glasu ponovo čuje eho davno obrisanih suza.


Ko Vam je bio najveća podrška u odgajanju dijeteta?

Bolje je pitanje da li je uopšte bilo podrške. Ja sam imala dvije uloge. Ulogu majke i onu dopunsku, ulogu oca. Učinila sam sve najbolje što sam znala. Ja nisam išla na farbanje redovno, ali on je morao da ima. Ne samo zbog njega, već i zbog mene. Bilo je i probušenih cipela i kod mene i kod njega, ali prošlo je. Kada zaspe čist i sit, ja budem sretna.

Koji trenutak u toku odgajanja dijeteta ćete najduže pamtiti?

Bila je to jedna starija gospođa u autobusu. On i ja smo pjevali, zajedno smo pjevali - Cesarica od Olivera Dragojevića. On, ja i radio. Pjevali smo kao da smo sami u autobusu. Ta gospođa nam je prišla i rekla: Gospođo ja bolju majku od Vas u svom životu nisam vidjela.

To mi je bio jedan od dokaza da uspijevam.

Koliko vam je sada teško kada o tome o govorite?

Plačni glas i sputani jecaj progovaraju prije Nermininih riječi o težini uspomena:

 Znam da smo obilježeni. Polovni, odbačeni. Neželjeni.


Da li imate neku poruku za druge samohrane roditelje?

Boli, ali vrijedi.

 

Nije mi falila osoba, falio mi je otac:

 
David (18) iz Banja Luke svoju ispovijest o odrastanju kao dijete samohrane majke, započeo je sljedećim riječima:

Uvijek sam se osjećao ponosan na nju jer se uvijek trudila da imam sve, ali i na sebe jer nastojim da budem što bolji sin.
 
Koje su poteškoće odrastanja bez jednog roditelja?
 
Praznina.
 
Ovako je David započeo svoju rečenicu, kasnije dodajući kako u ranom djetinjstvu nije shvatao zašto ne može da vidi oba roditelja kada on to poželi.
 
 Šta ste naučili o roditeljstvu, majčinstvu i očinstvu kao dijete samohranog roditelja?
 
Naučio sam da ću uvijek biti tu za svoju djecu, onda kada ih budem imao.

David je naglasio da je to i njegova odluka, koja proizilazi iz želje da bude bolji otac svojoj djeci, nego što je njegov bio njemu.
O poteškoćama sa kojima se susreo govori uz osmjeh, jer su davno iza njega i sjeća ih se kao prostog, dječije nerazumijevanje njegovih vršnjaka.
Kada sam bio mali drugoj djeci nije baš uvijek bilo jasno kad kažem da živim samo sa mamom, ali kasnije je to prošlo. Okružen sam normalnim ljudima koji ne osuđuju.
 
 Koji trenutak iz odrastanja sa samohranim roditeljem najbolje pamtite?
 
Izdvojio bih to da bez obzira na činjenicu kakav sam ja, šta radim i koliko je možda nekada povrijedim ona je tu za mene. Tu je da me pogura i podrži. Jaka je to žena.

Osim Davida, svoju priču o odrastanju u porodici samohranog roditelja sa nama je podijelio i Enes (25) iz Sarajeva.
 
 Iz današnje perspektive za mene je to jedino normalno stanje koje poznajem, započeo je Enes svoj odgovor na pitanje kako se osjeća kao dijete samohrane majke.

Kasnije, u periodu puberteta osjetio je nedostatak očinske figure u ključnim momentima koji bi ga preoblikovali iz dječaka u muškarca.

 Nije mi falila osoba, falio mi je otac.

Smisao riječi otac za Enesa ima posebno značenje, koje ne podrazumijeva samo termin, već i svojevrsnu titulu.
 
Na pitanje koje su mane i da li postoje prednosti odrastanja u porodici samohranog roditelja, Enes odgovara:
 
Konkretno moj slučaj je pun i prednosti i mana. Prednost se ogleda u tome što sam imao i dan danas imam odličan odnos s ocem i njegovom novom porodicom.
 
Rado se prisjeća duplih bajramluka i duplih poklona za rođendane, ali mane su se prikrale u prelomnim trenucima oblikovanja budućnosti i identiteta.

 Ja nemam percepciju o tome kako izgleda porodica s dva roditelja, dva roditelja koja se vole, što meni itekako otežava vizualizaciju moje budućnosti i moje porodice u budućnosti.

Enes je stava da se po pitanju neprijatnosti u društvu prvenstveno ističe sažalijevanje nad djetetom, ali da nedovoljno spominjemo živote samohranih majki.

Često se zaboravlja ta majka, koja je prisiljena da djetetu bude i otac i majka. Prisiljena da se odrekne pola života, prisiljena da se odrekne mnogo toga, mnogo izleta, kafa, izlazaka i drugih uživanja, jer... mora sve sama. O tome sam najviše razmišljao i to mi je možda najveći teret bio, jer sam hvala Bogu ja uspio i uspjevam da plivam kroz život, živim svoju mladost, ali ona se morala odreći najljepših svojih godina zarad investicije u mene i moje odrastanje.
 
Koji trenutak iz odrastanja sa samohranom majkom najbolje pamtiš?
 
Najviše pamtim neke njene slatke „laži“, recimo kad je za mene odvajala zadnji novac govoreći kako joj ne treba. Davala mi dio svoje porcije ćevapa, govoreći kako nije gladna. Momenat kada ne želi u restoranu da naruči piće uz obrok kako bi uštedila novac, dok sam ja naravno svoj sok redovno pio. Zahvalan sam Bogu na svemu jer sam kroz svoje odrastanje naučio mnogo o životu. Mnogo o ženama, mnogo o majkama. Za mene su to danas svetinje.
Moja majka mi je jedini iskreni i najbolji prijatelj.
 
 

Nedostatak zakonskog okvira:

Porodični zakon u oba entiteta oskudno potpomaže položaj samohranih roditelja, a osnovna prepreka je neprepoznavanje tih istih lica kao zasebne kategorije.

Zakonom o materijalnoj podršci porodicama sa djecom u FBiH koji je usvojen 2022. godine, definisana je materijalna podrška za sve porodice sa djecom, ali se ne navodi izričita razlika između porodica sa oba roditelja i onih sa jednim roditeljem.

Tradicionalno komplikovane birokratske procedure i nedosljedna praksa provođenja istih dodatno otežavaju mogućnost ostvarivanja prava na materijalni podsticaj.

Ni u Republici Srpskoj situacija nije ništa bolja, jer  entitetska vlada već nekoliko decenija, preciznije od 2006. godine bezuspješno pokušava da riješi problem materijalne podrške samohranim roditeljima, sa posebnim akcentom na samohrane majke.

Prije skoro dvadeset godina prvi put se u Narodnoj skupštini Republike Srpske (NSRS) pojavio prijedlog o osnivanju alimentacionog fonda. Početna euforija brzo je nestala. Kako je u izjavi za BLportal u martu ove godine navela Dijana Mijatović, predstavnica Udruženja samohranih roditelja Ponos iz Banja Luke, tek 2017. godine je pitanje osnivanja alimentacionog fonda iznova aktuelizovano, ali kroz Odbor jednakih mogućnosti u sklopu NSRS.

Nacrt zakona o osnivanju pomenutog fonda na dnevnom redu pojavio se 2022. godine, ali od tada nisu ostvareni ni milimetarski pomaci. 2023. godine zasjedala je i radna grupa, sačinjena od skupštinskih poslanika, pravnika, socijalnih radnika i samohranih roditelja, ali konačni rezultat bio je ponovni neuspjeh, jer tom prilikom nije sačinjena ni adekvatna radna verzija zakona.

Mijatovićeva je dodala da Vlada Republike Srpske često odbija aktivnu saradnju i konkretne prijedloge.

Mi od 2009. godine, otkad je Udruženje osnovano, stalno pričamo i predlažemo, ali stalno dobijamo odgovore da je to nemoguće, da je teško, a rješenja koja smo mi predložili postoje u drugim zemljama, i jednostavna su, tako da nam nije jasno zašto se taj prijedlog ne može odraditi, niti zašto se koči stalno .

U oba entiteta donose se ad - hoc rješenja, a sveobuhvatna zakonska regulativa na državnom nivou prerasta u domen misaone imenice.

Redovnim praćenjem rada Parlamenta Bosne i Hercegovine, lako je uvidjeti ponajviše na osnovu dnevnih redova i javno objavljenih poslaničkih pitanja da se u trenutnom sazivu najvišeg tijela zakonodavne vlasti u trenutnom sazivu nikada i nije raspravljalo o položaju samohranih roditelja. Prijedlozi nisu upućivani, a amandmani su daleko od aktuelnih rasprava. Podsjećanja radi Kancelarija ombudsmana za prava djece i udruženje Velika porodica, još sada davne 2013. godine iznosili su poražavajuće pokazatelje o stepenu egzistencijalne ugroženosti samohranih roditelja i njihove djece.

Tada je za Agenciju Fena Samir Selimović iz Udruženja Velika porodica izjavio:

Nemogućnost izvršenja presuda o alimentaciji dovodi veliki broj samohranih roditelja na rub egzistencije. Samohrani roditelji nemaju organizovanu, sistemsku podršku lokalne zajednice ili društva. Sudstvo je tromo i sporo presude se ne implementiraju.
 

Rješenja preko granice:

Niko od domaćih političkih aktera ne zahtjeva nova, savršena ili originalna rješenja, već bilo kakva. Ukoliko su već skloni raznovrsnim marifetlucima, mogli bi bez problema da prepišu odredbe zakon iz Srbije i Hrvatske.

U Republici Srbiji, Zakon o finansijskoj podršci porodici sa djetetom daje jasnu definiciju samohranog roditelja kao osobe koja sama brine o djetetu jer je: Drugi roditelj preminuo, nepoznat, lišen roditeljskog prava, lišen poslovne sposobnosti, ne učestvuje u izdržavanju i vaspitanju. Ostvaruju pravo na poreske olakšice,  zaštitu od otkaza, povećan iznos dječijeg dodatka i niz benefita koje samohrani roditelji u BiH mogu samo da sanjaju.

Susjedna Hrvatska Zakonom o porodici i socijalnoj skrbi i Porodičnim zakonom daje istovjetnu definiciju samohranog roditelja kao i u Srbiji. Zakonska podrška garantuje rad sa polovinom radnog vremena ukoliko brine o djetetu sa invaliditetom, prioritet pri upisu u vrtić, kao i duži roditeljski dopust.
 
 

Šta je roditelj, a šta staratelj? 
 

Često se dešava da javnost ne razlikuje ova dva elementarna pojma kada se govori o pravnom statusu samohranih roditelja. Osnovna razlika između roditelja i staratelja je ona biološka. Roditelj je po definiciji i porodičnom zakonu (važi i za RS i za FBiH) svaki biološki otac i svaka biološka majka, dok status roditelja dobija i usvojilac djeteta. Svaki roditelj podliježe osnovnim roditeljskim obavezama i pravima jasno definisanim u sklopu Porodičnog zakona.Staratelj sa druge strane nema biološku osnovu brige o djetetu. Staratelja prema istom tom Porodičnom zakonu imenuje sud, a za svoje postupke direktno odgovara centru za socijalni rad. Odgovornost staratelja je jednaka kao i roditeljska, te su i same obaveze prema djetetu iste. Staratelj se samim tim smatra predstavnikom države u zaštiti interesa djeteta. Ovdje se stvara pravno – zakonski procjep, barem kada govorimo o samohranim roditeljima, čija se prava i status gube u slučaju raskidanja bračne ili vanbračne zajednice, te se uloga biološkog faktora briše.
 
Lako je zaključiti da na osnovu Porodičnog zakona, samohrani roditelji u pravnoj praksi nisu prepoznati kao zasebna kategorija.
 

One i Oni ostaju tihi borci, kako za svoja tako i za prava svoje djece u društvu koje okreće glavu, a vlast ne sluša vapaje.
 

P.S.

Veliki broj udruženja samohranih roditelja u Bosni i Hercegovini nalazi se na rubu egzistencije ili su u procesu gašenja, a takav slučaj je i sa Udruženjem samohranih roditelja Ponos iz Banjaluke.



Majke i očevi koji su godinama potraživali svoja prava dovedeni su u položaj da moraju u potpunosti da ugase udruženje, te Banja Luka tako ostaje bez predstavnika samohranih roditelja.

Jedini glas koji pruža podršku samohranim roditeljima, barem u entitetu Republika Srpska, trenutno je udruženje ReStart Srpska. Mladi aktivisti u saradnji sa nekoliko hrabrih majki provodi aktivnu kampanju u svrhe ponovne aktuelizacije problema nepostojanja alimentacionog fonda.



6.10.2025. godine, tačnije u ponedeljak u 10 časova ispred Administrativnog centra Vlade Republike Srpske u Banjaluci organizuje građanski performans.


Vlast koja nema osjećaj za djecu, nema osjećaj ni za budućnost.