Očekivalo se, nakon euforične, masovne i aktivne podrške Bošnjaka obnovi crnogorske državnosti da će taj čin iznjedriti novu fazu sveukupne političko-društvene ravnopravnosti Bošnjaka. Bošnjaci su dali legitimitet nezavisnosti, vjerujući da time otvaraju prostor za trajno podržavljenje, stvarnu jednakost, institucionalnu sigurnost, proporcionalnu zastupljenost i istinsko učešće u odlučivanju. Međutim, umjesto jačanja autonomne i ravnopravne političke pozicije, započeo je proces koji se može definisati kao faza poltronizacije.



Umjesto principijelnog pregovaranja i dogovaranja sa državnim vrhom, dio bošnjačkih lidera trajno se integrisao u strukture vlasti bez jasnih političkih uslova. Podrška više nije bila sredstvo za ostvarivanje ciljeva nacije i ostvarenja građanskog koncepta, već je postala trajno stanje. Umjesto da politički kapital referenduma bude utkan u redefinisanje odnosa moći i stvarnog učešća u vlasti, on je pretvoren u bezrezervnu lojalnost vlastima, gradeći ambijent normalnosti da Bošnjaci u tome učestvuju dekorativno. Narodu je postepeno predstavljeno da se stanje ne može suštinski promijeniti. Da su političke granice već zadate. Da će biti onako kako centar odluči, a ne onako kako zajednica artikuliše kroz demokratsku borbu. Takva poruka nije izgovarana otvoreno, ali je postajala očigledna kroz praksu. Ključni momenat bila je kooptacija bošnjačkog lidera kroz političke sporazume sa vladajućom strukturom, uključujući i potpisivanje ugovora o prekograničnoj regiji Sandžak. Taj potez predstavljen je kao historijski iskorak i dokaz političke zrelosti i iskorišten za dubinsko i dugoročno anesteziranje. Međutim, iza simbolike nije uslijedila stvarna institucionalna transformacija. Zajednica je dobila osjećaj priznanja, ali ne i realne poluge istinskog uticaja i moći. Kupovinom “autentičnog” predstavnika sistem je osigurao stabilan kanal kontrole. Državni aparat više nije imao potrebu da se suštinski bavi političkim zahtjevima Bošnjaka, jer je komunikacija već bila filtrirana i amortizovana. Kritički glasovi su marginalizovani, a institucionalni dijalog postao je formalnost. Bošnjačkim kadrovima dodjeljivane su funkcije i direktorske pozicije u javnim ustanovama, mjesta u upravnim odborima, administrativne uloge jednom riječju birokratija, ali gotovo nikada pozicije na kojima se donose ključne odluke.
Prisutnost je postojala, ali bez odlučujuće moći. Sistem je koristio Bošnjake kao kamuflažni materijal: “Vi ste u vlasti.” Međutim, to učešće nije podrazumijevalo kontrolu nad budžetskim tokovima, bezbjednosnim strukturama, strateškim razvojnim politikama ili dugoročnim državnim planiranjem. Postojala je vidljivost, ali ne i suverenitet odlučivanja. Takvim modelom stvorena je birokratska 'elita' koja je svoju političku egzistenciju dugovala sistemu, a ne biračima. Odgovornost se pomjerila vertikalno prema centru moći,umjesto horizontalno, prema zajednici. Time je produženo anesteziranje naroda. Strah iz prethodnog perioda više nije morao biti otvoreno prizivan; dovoljno je bilo podsjećanje na “stabilnost”, “partnerstvo” i "blagostanje". Svaki zahtjev za dubljom institucionalnom ravnopravnošću mogao se tumačiti kao nepotrebno destabilizovanje.

Dugoročna posljedica bila je politička anemičnost, unutrašnja demobilizacija. Kada predstavnici nemaju realne poluge moći, a ipak učestvuju u vlasti, stvara se iluzija uključenosti. Narod dobija osjećaj prisutnosti, ali bez stvarnog uticaja, što se kroz svakodnevni život reflektuje daljim odlivanjem iz osamostaljene nam države. Poltronizacija je tako postala sofisticiraniji oblik kontrole od otvorene represije, umjesto sile, korištena je kooptacija, umjesto zabrane, ograničena integracija, umjesto konflikta, privid partnerstva.

Rezultat je izbjedrio politički sloj koji je formalno dio sistema, ali bez sposobnosti da sistem mijenja.