Plužine. Centar pograničnog područja između Crne Gore i Bosne i Hercegovine. Prostor na kojem se narkotičko plavetnilo Pivskog jezera nečujno stapa sa okolnom šumom, skicirajući bajkovit pejzaž. Jedno od onih mjesta, kao u švedskim noir serijama, čija permanetna idiličnost krije tmurne podnijanse prošlosti. Isuviše mirno i divno da istina ne bi olako postala laž.

Svega 90 kilometara sjeverozapadno nalazi se Foča. Grad koji je nakon rata postao poligon za institucionalizaciju nepravde. Vjetar često nanosi miris krvave Drine na ulice grada kojim se svakodnevno desetine ratnih zločinaca šetaju okićeni ordenjem narodnih heroja.

Ova dva gradića spaja gnusna tragedija čovječanstva stara 33 godine.

Posljednje putovanje porodice Klapuh:

Noć. Mrak, sablasan po navici pokrio je horizont. Dva automobila kreću se jedan iza drugog brekćući kroz oštre prevoje ka Šćepan polju. Makadam pod točkovima. Znoj na dlanovima. Strah u zubima koji cvokoću. Dah iznova hajmlihovski izbijen sa svakom novom krivinom.

Vozilo marke Ford bilo je prvo od dva u nizu. Za volanom je sjedio Zoran Vuković, sin Milojice porijeklom iz sela Brusina, pored njega na suvozačkom sjedištu bio je Janko Janjić, specifičnog nadimka Tuta. Iza njih, ruku nervozno isprepletenih, a misli rastrganih u paramparčad, sjedjeli su Ferida, Hasan i Sena Klapuh.

Polako komšo bolan, štos nervozan, nemamo još puno do granice.

Brižljivo je Janjić, odnosno Tuta smirivao svog dugogodišnjeg komšiju Hasana iz ulice Moše Pijade u Foči. Radio je krkljao, a stanice su bezglavo letjele, nalik mušicama oko sijalice, tražeći stabilnu frekvenciju.

U gepeku Forda spavala je automatska puška ušuškana ispod kožne jakne.

U drugom vozilu marke Lada truckali su se braća Radomir i Milomir Kovač, te Zoran Simović, dok je za volanom bio Vidoje Golubić, nekadašnji uposlenik Medicinskog centra Foča, a sada dobrovoljac u redovima jedinice Dragan Nikolić. Automobili su se kretali sa stalnim rastojanjem od oko 50 metara. Po završetku ovlaš izvršene kontrole putnih isprava na graničnom prelazu Šćepan polje, vozila su nastavila kanjonom Pive prema Plužinama.

Ranije te večeri Hasan je Janku predao kovertu sa neodređenom svotom novca u jednoj kafani u blizini Šćepan polja. Bio je to zalog za siguran transport porodice Klapuh sve do Podgorice.

Životi su kupljeni, a njihova dogovorena vrijednost strpana u džep. To je rat. To je život. Na kraju svih krajeva to smo mi - ljudi. Nedostojni mira koji ne traži mnogo, samo da ne ratujemo.

Vozili su se sve do mosta Obrada Cicmila u Plužinama. Tada se na praznom mostu, po izlasku iz tunela zaustavio Ford, a zatim i Lada. Iz auta je izašao Janko Janjić Tuta, a potom je sa zadnjeg sjedišta iščupao Hasana Klapuha. Vidoje Golubić je u drugom autu pregledao jedan od osigurača ne gledajući šta se dešava ispred njega.


Najednom se kroz gustu tminu pivskog kanjona probio pucanj. Jedan Tutin metak bio je dovoljan da Hasan na mjestu ostane mrtav. Vidoje je izašao iz auta i upitao ubicu:

Tuta bolan, šta to bi?

Ubio sam ga.

Potom dramska pauza. Tišina u kojoj se naziralo samo svjetlucanje očiju u mraku.

Vidoje, uzmi onaj pijesak sa hrpe i nabacaj po ovoj krvi.

Dok je Golubić nevješto zataškavao tragove zločina, braća Kovač i Janjić su bacili Hasanovo tijelo preko mosta, gledajući kako pada u Pivu. Zoran Vuković izbacio je Hasanovu suprugu Feridu i ćerku Senu iz auta. Stajale su pored vozila i vrištale. Bespomoćne pred sirovim zlom.

Začulo se kliktanje gepeka, zatim i repetiranje puške, a potom praštanje hitaca koji su se zabijali u Feridino tijelo. Idalje živa pala je u lokvu krvi ispod sebe. Svi pripadnici odreda Dragan Nikolić zajedno su je bacili preko mosta na dno kanjona. Na svoju žalost nije odmah umrla.

Golubić, Janjić i braća Kovač vratilu su se u auta. Na mostu su ostali Sena i dva Zorana.

Seno idi nećemo ti ništa.

Vuković je bio uvjeren u svoje riječi, ali Zoran Simović se predomislio.

Nemoj Zoka molim te.

Ovim riječima prije 33 godine Sena Klapuh molila je svog komšiju Zorana Simovića da je ne ubije. Zoranu mržnja i bijes ipak nisu dozvolili da bude čovjek.

Čitava porodica nepomično je ležala u ponoru rijeke Pive. Majka i ćerka gledale su Hasanov leš uzaludno dozivajući pomoć. Satima su jecale i vikale, tijela unakaženih od metaka i udaraca. Sa rukom u ruci, bez ijedne riječi na usnama, zajedno su dočekale posljednji dah. Umiranje u krugu porodice.

U međuvremenu zločinci su otišli na piće u Plužine, da bi se potom nesmetano vratili u Foču.

Klapusi su tog 6. jula 1992. godine platili svoje posljednje putovanje, putovanje u smrt.

Epilog bez epiloga:

Sutradan ujutro tijela je pronašao carinik prilikom redovne patrole, prateći tragove krvi. Odmah je obavjestio policijsku stanicu Plužine, čiji su službenici izvršili uviđaj.

Nakon završene obdukcije utvrđeno je da je Hasan Klapuh preminuo odmah nakon što mu je Janjić pucao u potiljak. Ferida Klapuh umrla je usljed udisanja krvi iz rane stvorene metkom, ali je kao i ćerka Sena, koja je podlegla nasilnom smrću imala višestruke teške povrede.

Identifikacija žrtava, ali i počinitelja izvršena je na osnovu evidencije graničnog prelaza Šćepan polje.

Milomira Kovača savjest je proždirala sve do samoubistva, koje je izvršio 23. jula 1992. godine.

Vidoje Golubić uhapšen je iste godine u Plužinama prilikom posjete porodici.

U Podgorici je 1993. godine obavljeno prvo suđenje. Svima osim Golubiću suđeno je u odsustvu. Golubić je kao direktni saučesnik dobio osam mjeseci zatvora, zbog neprijavljivanja krivičnog djela, dok je ostatak osumnjičenih osuđen na po 20 godina zatvora.

Tada im nije suđeno za ratni, već za zločin iz koristoljublja. Svjedočenje Golubića poslužilo je kao scenario za kompletnu rekonstrukciju ubistava na mostu Obrada Cicmila.

Zoran Vuković je prvi put uhapšen 1999. godine. Tri godine kasnije, preciznije 12. juna 2002. godine presudom haškog suda biva osuđen na 12 godina zatvora. Na teret su mu tada stavljenj ratni zločini silovanja, mučenja i porobljavanja.


Nije bio izbirljiv, pa je tako zabilježeno i njegovo silovanje djevojčice od 12 godina, kao i prodavanje zarobljenih žena drugim vojnicima. Zatvorsku kaznu kao po nagradi služio je u Norveškoj, odakle je pušten nakon odslužene dvije trećine kazne. Preostali članovi porodice Klapuh (sin Ferid) nisu bili zadovoljni konačnim tekstom optužnice, kao ni samom presudom, jer Vuković u konačnici nije bio optužen za učešće u ubistvu Feride, Sene i Hasana Klapuha.

2015. godine Vuković je ponovo uhapšen, na graničnom prelazu Kotroman, između Srbije i BiH. Srbijanska policija tada ga je privela zbog centralne potjernice po kojoj je bio potraživan. Do dana objavljivanja ovog teksta Zoran Vuković, ubica i silovatelj, a za neke idalje heroj odbrane Foče, nije izručen crnogorskom pravosuđu.

Postao je samo još jedan dragulj u prebogatoj riznici ratnih zločinaca koje zvanična država Srbija vješto krije.

Janko Janjić Tuta, prijeratni nezaposleni automehaničar, a kasnije pripadnik 4. bataljona Fočanske brigade izvršio je samoubistvo, raznjevši se u noći između 12. i 13. oktobra 2000. godine, tokom okršaja sa pripadnicima SFOR-a koji su pokušavali da ga uhapse.



Radomir Kovač zvani Klanfa jedan je od najozloglašenijih ratnih zločinaca sa područja Foče. U ratu je bio na poziciji zamjenika komandira Vojne policije. Uhapšen je u avgustu 1999. godine od strane francuskih snaga SFORA-a. Haški tribunal osudio ga je na 20 godina zatvora. Na slobodu je pušten nakon odsluženih 14 godina, tačnije u julu 2013. godine.



Zoran Simović nikada nije izveden pred pravosudne organe. Do Simovića nisu doprle ni regionalne, ali ni svjetske obavještajne službe, te do danas o njemu ne postoje javno dostupni podaci.

Ferid Klapuh, jedini je živi član porodice Klapuh (Hasanov i Feridin sin) . Idalje vodi pravnu bitku sa vjetrenjačama, jer većina zločinaca koji su ubili njegovu porodicu nisu propisno kažnjeni. Ferid već godinama pokušava i da prebaci posmrtne ostatke majke, oca i sestre iz Nikšića u Foču. Ni 33 godine nakon što su ubijeni, troje Klapuha nije dočekalo konačan i dostojanstven smiraj.

Odred Dragan Nikolić osnovan je 5. maja 1992. godine, a naziv nosi po imenu poginulog komandanta. Svakog 5. maja u Foči se obilježava godišnjica osnivanja ove jedinice, kojom je komandovao (ne)znameniti srpski junak - Branimir Ćosović.


Ćosini momci, kako im je tepala zadrta masa, počinili su niz ratnih zločina od Foče do Grahova, a kako kaže veteran jedinice Srđan Pavlović:

Živjeli smo za pobjede, koje kao da su unaprijed određene da pripadnu nama.

U pravu je Srđan, svaki zločin piše se kao pobjeda, onda kada zločinci, odnosno pobjednici ispisuju budućnost, a ne prošlost.

Porodica Klapuh zato svakog 6. jula u Foči ne dobije ni slovo, ni riječ, ni stih. Njihova smrt samo biva zadebljana mermernom tišinom njihovih nekadašnjih sugrađana. Valjda tako funkcioniše pravda.

Ne očekujem, ne znam šta da očekujem. Ja se samo nadam da će ubice moje porodice konačno stići pravda.

Ferid Klapuh.