U vremenu kada industrijski razvoj dostiže svoj puni zamah, dok je omladina sve manje aktivna u tom procesu, često podliježući savremenim olakšicama ili pokazujući opću nezainteresovanost, izdvajamo priču o Mustafi Čatakoviću — mladom čovjeku koji svojim čekićem kuje jedne od najkvalitetnijih noževa, koji danas pronalaze put širom Evrope.

Za portal Plenum, Mustafa je govorio o svojim počecima, ali i o tome kako su njegovi noževi postali prepoznatljiv simbol kvaliteta i posvećenosti zanatu.

REVOLUCIJA U INDUSTRIJI I PROCES NESTAJANJA TRADICIJE

Kada govorimo o industrijskoj revoluciji, mislimo na period sredine 18. i početka 19. vijeka. Međutim, sama riječ „revolucija“ podrazumijeva brz proces koji u sebi nosi stalnu evoluciju i napredak. Danas je industrijalizacija dostigla vrhunac — brzina, preciznost i efikasnost njene su osnovne karakteristike. Upravo zbog toga, tradicionalni zanati, koji su sporiji i zahtjevniji, polahko nestaju pod njenim pritiskom.

POČECI KOVAČKOG ZANATA KOD MUSTAFE

„U septembru 2021. godine odlučio sam sebi napraviti nož. U tom trenutku nisam znao gotovo ništa — ni o vrstama metala, ni o razlikama između željeza i čelika, niti o samom procesu obrade“, prisjeća se Mustafa.

Dodaje kako je prve korake napravio vođen isključivo intuicijom i onim što je vidio u filmovima:

„Od komšije sam dobio komad opružnog čelika, naložio vatru i krenuo raditi onako kako sam mislio da treba. Naravno, u filmovima su postupci često pogrešno prikazani, pa sam i ja pravio greške — posebno u obradi i kaljenju. Više puta sam zagrijavao nož do usijanja i naglo ga hladio u vodi, što je dovodilo do pucanja i deformacija. Tada počinje moje pravo učenje i istraživanje ovog zanata.“

DANAS NJEGOVI PROIZVODI SU PREPOZNATLJIVI

Danas su Mustafa i njegova kovačka radionica poznati širom Evrope. Iz male Bosanske Krupe dolazi priča koja prkosi zakonima masovne proizvodnje. Njegov put nije bio lak — uključivao je mukotrpno prikupljanje alata, izgradnju vlastite radionice i kontinuirano usavršavanje.

Kako ističe, kovanje je izuzetno zahtjevan posao, posebno za samouke majstore, ali je za njega to postao lični poziv:

„Kovački zanat je težak, ali sam ga, kao ljubitelj historijskog oružja, doživio kao svoj životni put. Kada radite ono što volite, ništa nije teško — i to je ono što je zaista važno.“

Na pitanje o razlici između industrijskog i ručno kovanog noža, odgovara bez dileme:

„Ručno iskovan nož od kvalitetnog čelika ne može se porediti sa serijskom proizvodnjom. To su pokazali brojni testovi.“

HOBI KOJI JE POSTAO POSAO

Ono što je počelo kao hobi, danas je ozbiljan i registrovan zanat.

„U početku je to bio samo hobi, a danas je to registrovana kovačka radionica ‘DevilDog Bladesmithing’. Radimo na vatri i uglju, bez industrijskih peći — onako kako se radilo stoljećima. Čelik zagrijavamo na vatri, a oblikujemo ga ručno, čekićem na nakovnju.“

Mustafini noževi danas nose pečat Bosne i Hercegovine širom Evrope, na što je posebno ponosan.

„Moji noževi su prisutni širom Bosne i Hercegovine, ali i u Engleskoj, Švicarskoj, Njemačkoj, Austriji, zemljama bivše Jugoslavije, pa čak i u Turskoj. Ponosan sam što nose ime naše države i mog grada — Bosanske Krupe.“

Inspiraciju pronalazi na različitim mjestima:

„Najčešće radim po želji klijenata, ali mnogi modeli inspirisani su historijskim oštricama, a ponekad i filmovima.“

ZA JEDAN NOŽ POTREBNO I DO 30 SATI RADA

Kvalitet je, ističe, uvijek na prvom mjestu. Svakom nožu pristupa s posebnom pažnjom, što se jasno vidi u finalnom proizvodu.

„Za izradu jednog kvalitetnog noža potrebno je između 20 i 30 radnih sati. Proces uključuje kovanje, grubu i finu obradu, oblikovanje i brušenje. Ključna faza je kaljenje — ako se tu pogriješi, cijeli proces mora se ponoviti.“

Nakon toga slijedi izrada drške, bilo od drveta ili jelenskog roga, šivanje futrole, eventualno graviranje, poliranje i završno oštrenje.

Posebnu pažnju posvećuje i očuvanju okoliša:

„Koristim različite vrste čelika — ugljične i nehrđajuće. Često pronalazim kvalitetne materijale na otpadima i vraćam ih u život kroz kovanje. To su, na primjer, opružni čelici ili legure iz ležajeva.“

Za drške koristi domaće i egzotične vrste drveta, dok se futrole izrađuju od prirodne kože, nabavljene od lokalnih proizvođača.

Priča o Mustafi Čatakoviću tek počinje. Svaki novi nož otvara prostor za novu priču o zanatu koji polahko nestaje.

U vremenu masovne proizvodnje, on je izabrao teži put — put očuvanja tradicije.

Na tom putu, ostaje samo poželjeti mu uspjeh, jer ono što radi nije samo zanat — to je umjetnost, a njegove radove možete pogledati na njegovom INSTAGRAM PROFILU: @devildog.blades