12. maja ove godine navršila se 31 godina od zločina u zaseoku Presnače nadomak Banjaluke. Tog dvanaestog majskog dana 1995. godine minirana je župna crkva, a u župnom domu su živi spaljeni župnik Filip Lukenda i časna sestra Cecilija Grgić. 31 godinu kasnije za ovaj ratni zločin niko nije odgovarao.
Noć dugih cijevi i crnog dima:
U noći sa 11. na 12. maj 1995. godine u zaseoku Presnače, svega petnaest minuta od centra Banjaluke odjeknuo je niz snažnih eksplozija. Stropoštavanje kamene konstrukcije župne crkve Svete Male Terezije svojim su očima gledali župnik, velečasni Filip Lukenda i časna sestra Cecilija Grgić, koji su se u kasnim noćnim satima zatekli u dvorištu crkve.
Vidjeli su maskirana lica uniformisanih pripadnika Vojske Republike Srpske, kako se, vidno oduševljeni, naslađuju nad razmjerama svoje zlobe. Župnik i časna sestra potrčali su prema župnom domu, ali u svega nekoliko minuta zločinci stižu. Provalivši vrata župne crkve, podmetnuli su požar i zablokirali sve izlaze.
Rano ujutru policija je izvršila uviđaj, ali u dvorište župne crkve nije mogao da uđe niko osim pripadnika MUP-a. Župni dom je prema svjedočenjima mještana idalje gorio u plamenu. Tinjajući dim mogao se vidjeti kilometrima daleko. Smrad smrti u Presnačama do danas nije izlapio.
U devastiranim prostorijama doma pronađena su dva ugljenisana leša koja su veoma brzo identifikovana. Filip i Cecilija, ljudi satkani od istog mesa, krvi, krhkih kostiju i napetih živaca kao i oni koji su ih spalili umrli su u zagrljaju. Jedno uz drugo na putu prema nebesima. Zgarište župnog doma i kupola crkve ostali su u blatu kao podsjetnik da mržnja ne dozvoljava različitost, čak ni onda kada ista ničim ne ugrožava samoubistveno jedno(bez)umlje.
Velečasni Filip Lukenda jedan je od utemeljitelja presnačke župe Sv. Male Terezije u kojoj je službovao od 1975. godine, pa sve do smrti u plamenu umiranja. Cecilija Grgić je mogla da ode u Zagreb, odakle je rodbina upozoravala da ne ostavlja svoj život u rukama krvnika. Časna sestra je odbila pozive ostavši uz svoje župljane.
Svake godine, 12. maja u Presnačama se održava komemorativna misa, a nakon renoviranja crkve i župnog doma 1999. godine napravljena je i spomen soba u čast spaljenih u kojoj se i danas može vidjeti tamna mrlja, ostatak zgarišta smrti.
Bez pravde i publike:
Da jezička ironija ne bira trenutak i aktere dokazuje slučaj jednog Župljanina, Stojana Župljanina čijim su naredbama stradali mnogi župljani, ali i džematlije na području Banjaluke.
Stojan Župljanin, načelnik regionalnog centra službe bezbjednosti osuđen je pred Međunarodnim krivičnim tribunalom za ratne zločine u Hagu zbog ratnih zločina na području Banjaluke. Župljanin i Radoslav Brđanin, predjsednika skupštine Srpske autonomne oblasti Bosanska Krajina do sada su jedine osobe procesuirane zbog ratnih zločina u i oko Banjaluke.
Izvršioci etničkog čišćenja, bez obzira da li se radi o zločinu u Presnačama ili nekom drugom nikada nisu zasjeli u optuženičke klupe. Mnogi od njih, a među njima i predsjednik NSRS - Nenad Stevandić idalje žive slobodno, punih pluća, stomaka i džepova, dok njihove žrtve i porodice žrtava čekaju iskru pravde za koju je sve izglednije da nikada neće zasijati.
Okružno javno tužilaštvo se već više od tri decenije pravda preduzimanjem svih potrebnih istražnih radnji kako bi počinioci zločina u presnačama bili pronađeni. Očito je da im samo obaveza zataškavanja ide od ruke, jer za ubistvo Filipa Lukende i Cecilije Grgić, te rušenje crkve i župnog doma nikada nijedna optužnica nije podignuta.
Presnače su jedan od mnogih ratnih zločina bez pravde i gromoglasne publike. Toliko skrajnut i nebitan nadležnim organima da ga se čak i ne negira, dok retorika etničkog čišćenja opstaje kao sastavni dio svakodnevice.
