Pravomoćno presuđeni ratni zločinac i general Vojske Republike Srpske - Ratko Mladić u prethodna tri dana pretrpio je dva moždana udara. Prvi, lakši moždani udar desio se 15. aprila, a drugi jučer u popodnevnim satima. O njegovom zdravstvenom stanju javnost je obavjestio sin Darko Mladić.

Jedan od prvih koji ga je posjetio bio je Vlado Đajić, doskorašnji direktor Univerzitetskog kliničkog centra Republike Srpske i bivši predsjednik Gradskog odbora SNSD-a Banja Luka. Osim Đajić i aktuelni direktor UKC-a
dr. Nikola Šobot spreman je da pomogne, a formiran je i tim doktora UKC-a koji u svakom trenutku može da se uputi u Hag.

Ovakav angažman ne treba da čudi, jer zaštita ratnih zločinaca spada u temeljne ideje RS-a.

Trideset i jednu godinu nakon genocida u Srebrenici i 8372 mrtva čovjeka kasnije, smrt koju je i sam sijao zakucala je na vrata zatvorske ćelije Ratka Mladića. Moždani udar koji u potpunosti dehumanizuje pogođenog prirodna, čak i pravedna kazna za zlodjela iz prošlosti.
Vrijeme, starost i bolest naplaćuju dug za sve silovane žene i djevojčice, zaklane starce, masakrirane trudnice, mrtvorođenu djecu, ubijene muškarce. Ako vas u kompletnoj vojničkoj i oficirskoj karijeri zapamte samo po ratnom zločinu bolju smrt od patnje i ne zaslužujete.



Kada i nakon što umre glavno pitanje će biti sahrana. Ukop sa vojnim i entitetskim počastima za generala Mladića bio bi direktno krivično djelo, jer predstavlja veličanje ratnog zločinca. Na njegovu sreću, a na žalost hiljada porodica, njegovo će tijelo imati označen grob. Sin Darko neće morati da prepoznaje njegove zube, kosti ili prste po iskopinama masovnih grobnica. Neće morati ni da čeka decenijama da bi zakopao jednu ili nijednu kost svog oca, kao što su mnoge Srebreničanke i same preminule, a da nisu sahranile svoje sinove, muževe i braću.



Obično nam nije drago kada umire čovjek, ali kada umire Ratko Mladić to je skoro pa praznik. Skoro, jer ipak znamo da je i on svojevremeno, prije više od trideset godina imao priliku da ostane čovjek, a nažalost više od osam hiljada ljudi - nije.

Uvijek je postojala mogućnost da jednostavno kaže NE i da odbije naredbu. Ipak, buna protiv dahija, oslonađanje Srba i čišćenje Turaka bili su preči od ljudskosti. Među presuđenima za genocid u Srebrenici, Mladić je jedan od rijetkih koji je ostao pri stavu da nije kriv što se svakako može razumjeti, ali činjenica da stotine hiljada njemu sličnih idalje negiraju genocid i Mladićevu ulogu u istom definitivno zabrinjava.

Formulom sujevjerja prema kojoj Bog, priroda ili čovječanska pravda uvijek dođu po svoje Ratko Mladić je sljedeći na redu. Da je srpski heroj kako mu se od milja tepa zasigurno ne bi umirao u mukama, već časno u skladnom smiraju duše i tijela. Ovako su mu moždani udari obezbijedili titulu velikomučenika, naravno ukoliko povampirena Srpska pravoslavna crkva pristane da osvešta njegove mošti isto onako kako su njeni sveštenici cjelivali puške, mitraljeze i granate.

Ratko Mladić će kad tad umrijeti, ali ostaće živ u bezmoždanim umovima svojih fanova diljem srpskog sveta, njegov život vavijek će ostati nit inspiracije za sve one koji bi njegove zločine rado ponovili.