Početak XX stoljeća u Bosni i Hercegovini obilježen je snažnim društvenim i obrazovnim previranjima, unutar kojih se posebno isticao proces reforme vjerskog života muslimana. U tom kontekstu, djelovanje reisa Džemaludin Čaušević predstavlja jednu od najznačajnijih prekretnica u modernoj historiji Islamske zajednice. Njegov reformistički pristup bio je usmjeren ka prosvjećivanju naroda, jačanju obrazovanja i približavanju islamskog učenja širokim slojevima vjernika.

- Kazivanje prve hutbe na bosanskom jeziku označilo je historijski iskorak u okviru džumanskog ibadeta i javnog vjerskog obraćanja. Time je poruka hutbe postala neposredno razumljiva okupljenim vjernicima, čime je naglašena odgovornost svakog pojedinca da vjeru ne samo formalno ispovijeda, nego svjesno razumije i živi. Ovaj čin nije bio puka jezička promjena, već duboko promišljeni pedagoški i teološki zahvat, kojim se isticala neraskidiva veza između razumijevanja, morala i praktičnog življenja islama.

JEDNO KRATKO OBJAŠNJENJE O HUTBAMA

- Najprije je napravljeno "Jedno kratko objašnjenje o hutbama", koje je i objavljeno u listu "Narodna uzdanica" 1935. godine.

- U tom dijelu, Čaušević daje detaljno terminološko objašnjenje hutbi, njihov cilj kao i objašnjenje zašto slušaoci hutbe trebaju slušati na svome maternjem jeziku, odnosno Čaušević je pripremao bosanske muslimane za novi "preporod" odnosno za reformu koja je trebala usljediti, a koja je ustvari bila neophodna, kako bi se mogla shvatiti suština Kur'ana kao objave, islama kao religije i sl.

- Hutbetun, arapska riječ, znači govor. Hatibetun, prema tome, znači govornik. Kod Arapa i prije islama bio je razvijen duh govorništva. Oni su svakom zgodom i pri svakom sastanku držali govore. Prigodom sklapanja braka, prigodom kakve borbe i prigodom kakovih svečanosti držane su hutbe – održavani govori. Ovi su govori održavani prema cilji koji bi se želio postići. Ako je govor bio u prozi, zvao se hutbetun (množina: hatabetun), a ako je govor izgovoren u stihovima, u dugoj pjesmi, zvao se kasidetun, a ove su se opet dijelile u razne podvrste. Lijepo složene riječi, vješto izgovoren govor, puno djeluje na slušaoce. Ovakvi govori mogu potaknuti ljude na dobro i na zlo, već prema cilju koji se želi postići, osobito ako su slušaoci ograničeni i nemaju vlastitog prosuđivanja. “Srbin sije, a Turčin požnjeva”, bile su riječi koje su jačale mržnju prema Turcima kod neupućenog svijeta. “Jadna Bosna, kakva Cara ima, ko ga čuje, uhvati ga zima. Vidna jutra tamo potamnila, gladna doba tamo doselila”, prije četrdeset godina pjevana pjesma otjerala je mnogog u hidžret. Dakle, prema željenom cilju udešeni govori dizali su ljude na veliku uzbunu. “Din je u opasnosti, zatvaraj čaršiju”, bio je prihvatljiv nalog za mnogog Arnavutina i Bošnjaka. Živa riječ jednog vojskovođe činila je i čini čudesa kod vojske. Arapi su cijenili govornike i njihove govore. Hutbe svojih dobrih hatiba. govore svoji vještih govornika, oni su pamtili i svojim pokoljenjima u emanet ostavili.

- Najznamenitija je Hutba pri sklapanju braka ona, što ju je izgovorio stric Božijeg poslanika Muhammeda, Ebu-Talib, prigodom sklapanja braka između Muhammeda i Hatidže. Ta je hutba izgovorena prije poslanstva na petnaest godina i ona glasi u prijevodu ovako: “Neka je sva hvala Allahu, koji nas je počastio time, što potječemo od potomstva Ibrahimova, od sjemena Ismailova, od korjena M’adova, od loze Mudara i koji nas je postavio sligama velikog Hrama, koji se vazda posjećuje i čuvarima njegove okolice gdje je svak siguran i koji nas je učinio sucima nad ljudima. Iza toga naglašavam da ovaj moj bratić, Muhammed, sin Abdullahov, ne može se isporedititi s nikakvim čovjekom, a da togačovjeka ne bi nadhvatio u časti, u dobroti, u oštroumnosti i u svim vrlinama, pa ako mu fali imetak, vi znate da je imetak hlad, kojeg nestaje, stvar koja se mijenja i nešto unaruč uzeto, što se vraća, a Muhammed je onaj kojeg i vi poznajete, poznajete njegove rodbinske veze, poznajete njegov karakter i njegovu iskrenost. Eto, on je zaprosio Hatidžu, kćer Huvejlidovu...” Stričević Hatidžin Verka, sin Nevfelov, odgovorio je ovom hutbom: “Neka je sva hvala Allahu, koji nas je odlikovao onako kako si ti spomenuo. On nam je dao i više nego što si izbrojio, mi smo vođe, mi smo prvaci Arapske nacije, a vi ste u tom s nama zajedno, ne može niko poreći vaše plemenitosti, vaše časti i vašeg ponosa. Mi imamo želju da se spojimo s vama u svemu tome, budite svjedoci, o prisutni Kurejševići, da ja vjančajem Hatidžu, kćer Huvejlidovu za Muhammeda, sina Abdullahova....”

- Dakle, hutba je obični govor, koji se izgovara u raznim zgodama. Kod nas je hutba onaj govor, što ga hatib efendija izgovara petkom prije džuma-namaza sa minbere i prije bajram-namaza. Kako se u petak održaje sastanak radi klanjanja džuma-namaza, to se petkom, a i na bajram uče hutbe. Glavna svrha ovih hutbi je poučiti svijet u vjerskim propisima. Hazreti Pejgamber bi izgovarao hutbe kako kad, nekad na ravni, nekad na minberi, nekad na devi, nekad na konju, Kad bi govorio, govorio bi jasno, podigao bi glas i govorio bi kao kakav vojskovođa. On bi počinjao hutbu zahvalom Bogu i riječima svjedočanstva (kelimei-šehadet). Obično bi se oslonjao na štap. Izgovarajući hutbu, ako bi mu zatrebalo da je prekine, on bi je i prekinuo, pa bi se nakon svršenog posla povratio i nastavio hutbu. Njegove su hutbe pružale najdragocijenije pouke slušaocima. Alejhisselam je svojim hutbama upućivao svijet u Božiju vjeru i usavršavao vjerski moral kod ljudi. Prvu hutbu izgovorio je u dolini “Ranunae” idući iz Kuba’a prema Medini. Tu je i prvu džumu klanjao.

- Hutba treba upravljati slušaocima u onom jeziku kojim oni govore. Hutbom treba uputiti prisutne u ono što je najpotrebnije u vjeri, moralu i dobrom radu....

- Mi živimo u ovom kutu Evrope i moramo svakom prilikom obavješćavati naše muslimane o onom što im je najpotrebnije.

HUTBA NA BOSANSKOM JEZIKU

- Svakako je za takav nagli reformatorski čin bilo potrebno uvođenje naroda u "novotariju" koja je u tom vremenu trebala zaživjeti - hutba na maternjem, bosanskom jeziku, što je reis Čaušević i sam shvatio, te odradio, pa tako je i prva reformatorska hutba također objavljena uz uvodni tekst u ranije spomenutom listu.

- Nakon čitanja arapskog dijela hutbe, Čaušević je odmah krenuo obraćanjem: "Ovo što ja proučih jest na arapskom jeziku koji vi svi ne razumijete. Zato je potrebno da vam to rastumačim onako, kako ćete svi razumjeti" - što ustvari jasno ukazuje slušaocima na potrebu ove reforme: Nerazumjevanje arapskog jezika, što dovodi do nerazumjevanja značenja, a samim time, slušalac ostaje bez poruke koju bi trebao da čuje sa mimbera prilikom pričanja hutbe.

- Upravo to ćete moći pročitati u nastavku.

— Bosanski dio hutbe:

- Elhamdu lil-lahi-lezi kale fi Kitabihi: Inned-dine indel-lahil-Islamu-ves-salatu ves selamu ala sejjidina Muhammedin kale fi hadisihi „Elmuslimu men selimen-nasu min jedihi ve lisanihi“ -sadekallahu-l-azimu ve sadeka resuluhul-kerimu. Draga braćo! Ovo što ja proučih jest na arapskom jeziku koji vi svi ne razumijete. Zato je potrebno da vam to rastumačim onako, kako ćete svi razumjeti. Ovo što sam proučio znači u našem jeziku: Sva hvala i zahvalnost pripada Allahu, Gospodaru svjetova, Koji je proglasio sa Svojom objavom Kur’anom „da je samo Islam jedina Božja vjera“. Neka je Božja milost i blagoslov Njegovu posljednjem odabraniku, Muhammedu, koji je u svom jednom govoru naglasio da je „musliman i muslimanka ono lice koje je potpuno Bogu odano i od kojeg ljudi ne trpe nikakve štete“.

- Ove po Bogu i Njegovu posljednjem poslaniku Muhammedu objavljene istine da malo bolje razumijemo. Prva istina nam kazuje da je kod Boga vjera samo Islam. Kako je Bog jedan tako je vjera — po Bogu postavljeni pravac — jedna. Prema tome Islam je vjera koju su tumačili svijetu svi Božji odabranici. Svi Pejgamberi su poučavali ljude da se klanjaju samo Allahu, da obožavaju samo jednog Boga, stvoritelja svjetova. Nijedan Pejgamber nije pozivao ljude da se njemu kao Bogu klanjaju. Svi su poučavali da treba samo i isključivo Boga ljubiti i Njemu se pokoravati. Nijedan Pejgamber nije za se tvrdio da je Bog ili da je Božji sin. Svi su Pejgamberi dobivali objavu sa jednog izvora. Svima je dragi Bog stavljao na srce i jezik ono što bi Pejgamberi morali kazivati ljudima. Mi muslimani vjerujemo u sve Božje pejgambere kao i u ono što je Bog objavio. Kako vjerujemo u ono što je dato posljednjem Božjem odabraniku Muhammedu, tako vjerujemo i u ono što je davato prijašnjim pejgamberima. Vjerujemo da je Božji odabranik Muhammed po Bogu određen da Božju vjeru očisti od onoga što su joj ljudi dodavali. Vjerujemo da je Kur’an zbirka Božjih objava i da je u Njemu i pravi Tevrat i pravi Indžil, čijih originala nemaju ni jevreji ni kršćani. Prema tome naše je vjerovanje potpuno, jer vjerujemo u sve Božje pejgambere i u sve Božje objave. Potpuno vjerovanje treba da se uspostavi kod cijelog čovječanstva, jer to je pravi put koji vodi sreći i spasu u oba života.

- Riječ Islam označuje troje. Prvo biti spašen, drugo biti u miru, treće biti odan Bogu. Muslimun — muslimetun — ili kako mi reknemo musliman i muslimanka su spašeni, jer su Bogu odani i u miru sa svakim. Pejgamber nam kaže, da je musliman ono lice, koje je odano Bogu i od kojeg ljudi ne trpe nikakve štete. Ne može se musliman biti samo sa imenom. Mora da čovjek bude odan Bogu, da Božje zapovijedi vrši, a da se čuva onoga što je Bog zabranio. Musliman ne smije lagati, musliman ne smije ružnih riječi govoriti, musliman ne smije gadnih poslova raditi. Krasti, otimati i tuđe prisvajati kod muslimana ne smije da se nalazi. Musliman treba da je u miru s Bogom i s Božijim stvorenjima. Ne smije se svađati, ne smije nikog vrijeđati, ne smije se krivo kleti, ne smije krivo mjeriti. Ukratko rečeno, musliman i muslimanka treba da su čisti svojom vanjštinom i svojom nutrinom od svega, što je Bog dragi zabranio. Musliman ne smije pijančariti i ljenčariti, jer to je majka sviju zala. Od pijančarenja i ljenčarenja se rađaju svakakve nesreće. Sljedbenici Islama treba da se čuvaju svega, što donosi štetu zdravlju i imetku. Treba da budu korisni članovi svoje vjerske zajednice, treba da dobro čine cijelom ljudstvu. Evo ovakovi muslimani i ovakove muslimanke mogu tvrditi za se, da su Bogu odani, ovi se mogu nadati da su njihovi namazi, njihov post njihov zekat ili hadždž kod Boga primljeni. Ovi se mogu nadati da će biti spašeni, jer izvršuju propise sveopće vjere Islama — vjere mira i spasa.

- Dalje, nakon završetka bosanskog dijela, Čaušević je hutbu završio arapskim dijelom kojeg i danas slušamo, međutim, nakon citiranog arapskog jezika dodavao je i prijevod na bosanski jezik.