Zemlja je zadrhtala pred tišinom, kao da je Gazu napokon obgrlio predah nade. Kao da je… Objavljeno primirje, glasine o kraju rata su se širile brže od dima. Razmjene talaca, oslobađanje zatvorenika. Analitičari upozorovaju da je samo privremena pauza, ne mir.

TIŠINA.

DETONACIJA.

VRISAK.

Na ovaj dan.

Osamnaestog marta, Izrael izvodi opsežne vazdušne udaru u Gazi,

čime je prekid vatre prekinut. Opet.

Deseti oktobar 2025. Prekid vatre.

TIŠINA.

ZDRAČNI NAPAD.

Stotine kršenja primirja.
Direktna paljba. Rušenje objekata.
Blokirana humanitarna pomoć.
Opet.
Stotine mrtvih Palestinaca. Stotinu mrtve djece.

Teško se može patnja djece u Gazi obuhvatiti jednom riječju. Pate od gladi, od žeđi, od tišine koju prekida samo i samo detonacija. Pate od nedostatka sna, od neizvjesnosti, od straha da će posljednja stvar koju čuju biti zvuk granate. Pate jer im se uskraćuje djetinjstvo, jer se dijele šake hljeba, jer se za jednu šerpu kuhane leće bije. Pate jer se rat spustio direktno na njihova mala leđa.

I pate, i u izvještajima i intervjuima čujemo ih kako govore, kako mole za pomoć: „Ne znam kada sam posljednji put osjetio okus prave hrane.“ Majke koje priznaju da preskaču svoje obroke kako bi djeci ostavile to malo što imaju. Ljekare koji stoje u ruševinama bolnica i mole za vodu, osnovni instrument. U tim svjedočanstvima ne postoji propagandni narativ- to je njihova realnost.
U tim prizorima nemoguće je ne povući paralelu sa Srebrenicom. Sa kolonama autobusa, jedni su ih odvodili u smrt, drugi danas djecu evakuišu u privremena skloništa koja više liče na improvizirane logore gladi. U Gazi se danas nabrajaju stvari koje nijedan čovjek ne bi trebao izgovoriti naglas. Nabrajaju se domovi koji više nisu domovi, nego nišani. Nabrajaju se djeca čija se imena više ne pojavljuju u školskim dnevnicima nego u humanitarnim izvještajima. Crnim listama. Nabrajaju se očevi i majke koje gledamo kako hodaju ruševinama, tražeći dijelove onih koje su voljeli. Prstići, komadi odjeće, pramen kose.

Tamo gdje bi se trebao čuti plač novorođenih, vlada tišina. Ubijene su porodice koje se nikada neće upisati u popis stanovništva, nerođene generacije, izbrisane prije nego što su udahnule. Prazne kolijevke stoje kao svjedoci djece koja nisu došla, i majki koje su otišle s njima. U medicinskim izvještajima to se zove „prekinuta trudnoća usljed ratnih dejstava“.
U stvarnosti, to je ugašen život koji još nije počeo.

U Gazi postoji nova vrsta pitanja: „Ko će ih ukopati?“ U nekim porodicama više nema nikoga da nekoga traži. Nema ko zapamtiti, nema ko nazvati, nema ko potvrditi identitet. U Srebrenici su tražili svoje godinama; u Gazi postoji strah da će čitave loze nestati bez svjedoka, bez mezara, bez jedne jedine ruke koja bi položila bijeli ćefin preko tijela.

I dok se sve to dešava, dok se ruševine pretvaraju u ogromne, neregistrovane masovne grobnice, svijet sluša narative koji zvuče toliko poznato da peku. „Oni sami sebe napadaju… oni su sami krivi…“ iste one rečenice koje su govorili o Sarajevu. A istina je tiha, jednostavna, brutalna: djeca umiru gladna, žedna, uplašena.

Roditelji skupljaju ono što je ostalo od njihove ljubavi. Porodice se gase u jednom satu.

Kao što su Srebreničani gladovali, dijelili komad hljeba na deset dijelova, tako danas djeca u Gazi stoje u redovima, udaraju se, guraju, plaču za jednu posudu hrane. Glad kao oružje - tada i sada. I zato, kada neko pokuša relativizirati, reći: „Ali oni ubijaju sami sebe. Oni su krivi.” - te riječi nama ne zvuče novo. To je ista ona rečenica koju su govorili o Sarajlijama 1992–1995: „Ma oni sami sebe granatiraju.” Ista logika, ista negacija patnje, ista želja da se zataška istina.

„Ma to su laži i obmane. Kada biste samo znali kako je teško Izraelcima… kako žive u strahu…“

I možda kada bi negdje drugo, na tuđem ekranu. Kada bi je vidjeli. Mrtvu bebu. Zapravo i oni će je vidjeti, a naslov će glasiti. "PA LJUDI, USPJELI SMO!" Možda to vama izgleda kao da gledate mrtvu bebu, ali NE. Ovo je jednostvano ŽRTVA U IME RATA. To je zapravo budući terorista ZA BOGA MILOGA. Slavite pobjedu!

A onda, kontrast koji vrijeđa stvarnost - dok djeca u Gazi grabe rukama za malo riže, djeca u Tel Avivu kupaju se u toploj vodi, trče, jedu tri obroka dnevno, spavaju na čistim plahtama. To je činjenica koju međunarodne organizacije bilježe svakog dana: jedna strana živi stvarnost rata, druga stvarnost države koja ima sve resurse svijeta.

Političari iz udobnih sala raspravljaju o humanitarnim koridorima, dok se na terenu jedini koridor pretvara u liniju vatre. Svaki snimatelj koji je pokušao ispričati istinu sada leži u arhivi svijeta kao dokaz da istina nikome nije bila poželjna. Televizije koje prenose razrušene bolnice gase se kao da je tišina humanitarniji izbor od istine. Gledamo genocid u realnom vremenu, na ekranima koje smo navikli koristiti za zabavu - i ništa apsurdnije od toga ne postoji.

Vidjeli ste mrtvu bebu.

VIDJELI STE MRTVU BEBU.

Riječi mi se grebu po stražnjoj strani zuba i štipaju me za meso iza očiju, ukrašene na mom jeziku i umu. "Danas sam vidjela mrtvu bebu". Morat ću to reći naglas, iz straha da će, ako to ne učinim, ona zauvijek ostati pokopana u meni. Bio je tako, tako sićušan,

i to ne samo zato što je bio beba, već zato što je bio na mom, MOM MALOM EKRANU.

Ali.. Ali tamo gdje su trebala biti njegova mala usta, oči i nos, bilo je samo

KRVI.

Koža mu je bila prekrivena prahom i prašinom, a i bio je previše miran. Premiran.

Nije ličio na bebe na koje sam navikla, jer su mu majka i otac pričali na jeziku koji ne razumijem,

ne zato što ne govorim tečno arapski, već zato što ja ne mogu spoznati toliko tuge.

Djevojka koja je vidjela mrtvu bebu koja nije bila njena,

na svom ekranu, ležeći u svom toplom krevetu.

Neko bi rekao "O moj Bože... Zato jednostavno ne mogu gledati vijesti. Toliko uznemirijuće."
Ali ja? Ne mogu skrenuti pogled.
Hodam po kući. Pijem kafu.
Osvježavam se u svojoj sobi.
Osvježavam se u kući sa prozorima, plafonom i zidovima. Osvježa-

DANAS SAM VIDJELA MRTVU BEBU.

Kako nepošteno! KAKO NEPOŠTENO. Ja, svježe istuširana, nahranjena gledam roditelje kako žale svoje ubijeno, unakaženo, sasvim savršeno dijete na mom ekranu.

Svijet je svjedok koji ne svjedoči, posmatrač koji gleda, ali se pravi da ne vidi.

Na ruševinama Gaze svako pitanje međunarodnog prava zvuči kao ironija.

Profesionalno, moralno, historijski, paralela je jasna. Negiranje zločina uvijek počinje isto: uskraćivanjem konteksta, optuživanjem žrtve, pravdanjem sile. U Srebrenici to nismo prihvatili kao istinu. U Sarajevu nismo dopustili da laž pobijedi. I zato je naša odgovornost da ni danas ne pristanemo na narativ koji vrijeđa inteligenciju i čovječnost.

Djeca nit su uzrok, nit oružje, nisu povod.

Rekli su „nikad više“. Rekli su to predsjednici, premijeri, ministri vanjskih poslova; rekli su generali, ambasadori, visoki predstavnici, mirovni posrednici. Rekli su Ujedinjeni narodi, Evropska unija, NATO, UNESCO… Rekli su „nikad više“, a opet se majke zavijaju u crninu kao da je crnina naslijeđeni jezik ovog stoljeća. Rekli su „nikad više“. Rekli su „nikad više“,

a opet gledamo kolone, ruševine i gladne oči.

Rekli ste NIKAD VIŠE,

a učinili ste da se ponavlja — glasnije, bolnije, ogoljenije nego ikad.

Rekli ste NIKAD VIŠE, pa se okrenuli preko ramena,

dok se historija ponovno ispisuje krvlju onih koji se ni potpisivati nisu znali.

Rekli ste nikad više gnjide ljudske.

Gnjide ljudske egom umotane.

Rekli ste…

VIDJELA SAM MRTVU BEBU.

I to je bilo najmanje što sam mogla učiniti,

da ne skrenem pogled,

da svjedočim o neizrečivoj boli.

Nikada mu neću saznati ime, ali ću ga ipak žaliti.

Da ste ga i vi vidjeli, da li biste se željeli boriti za promjenu?