Ovogodišnji Sarajevo film festival može stati u samo jedan film.

Paviljon.

Ne zato što je film Dine Mustafića grandiozno ili ništavno umjetničko djelo, već zato što je samo jedan.
Samo jedan bosanskohercegovački igrani dugometražni film stvoren do trenutka održavanja festivala.

Samo.

Jedan.

Film.

Ni ranijih godina nije bilo bolje. Slabi usjevi, kiša i suša, plodovi ispod očekivanja. S tim što film nije žitarica, trešnja ili goveđe meso. Film je umjetničko ostvarenje koje iziskuje ulaganja, ali i žrtvu. Kako žrtvu umjetnika, tako i žrtvu institicija kulture? Kojih institucija? Koje kulture?

U državi u kojoj je vrhunac likovne umjetnosti mural ratnom zločincu, a ministar može da bude osoba kao što je Ramo Isak, kultura je neželjena nuspojava. Puka slučajnost.

Takvom društvu, koje naprosto ne osjeća potrebu za kulturom i konzumacijom umjetničkog sadržaja, jer to odavno nije uživanje, filmski festival ni ne treba, a ni festivalu ako mu je imalo stalo do ugleda ne treba takva publika.



Za početak zastanimo i razmislimo: Šta će koji kurac prosječan stanovnika BiH na SFF-u?

Ekonomski faktori i osnovna logika nalažu da za skromna životna vijeka neće posjetiti nijedan drugi filmski festival. Njegove podočnjacima opcrtane oči neće posvjedočiti spuštanju platna u Kanu, Berlinu,Veneciji ili Lokarnu. On ili ona svakako neće gledati filmove koji se prikazuju na takvim festivalima.



Sarajevo je tu jebiga, pri ruci, pa zašto propustiti jedno takvo velelepno sjelo, kao što je SFF.

Ako već može korida u Kalesiji ili Kočićev zbor na Manjači, zašto ne bi mogao i filmski festival u Sarajevu? Od viška glava ne boli.

Tako je, sa novom bijelom košuljom ili dekoltiranom haljinom naručenom preko Instagram profila, naš prosječni sugrađanin ili sugrađanka, u ruci noseći čvrsto stisnutu kartu od 15KM, kročio/-la na crveni tepih. Upravo je to vrhunac. Trenutak u kojem orgazam ega poprima nove, neslućene dimenzije.

Vi ste neko i ubijeđeni ste da titula Nekog, nekom drugom nešto znači. Došli ste da vidite i da budete viđeni.

Boli vas kurac koji film je na programu ili zašto Mađarska nema more. Upijate poglede, plašljivo se štrecate na bliceve i zamišljate kako ćete sve to sutra prepričavati kolegama na poslu, dok se u solidarnom kletvokazu budete pohotno doticali majki svih onih koji stvaraju gužvu po gradu, piju do kasno i dolaze na SFF. Jebem ti festival i ko ga izmisli.

Šta nam je još otkrio SFF?

Otkrio nam je da je taksi u Sarajevu skuplji čak i od trešanja.

Otkrio nam je da se sa Palestinom solidarišemo samo u nedostatku domaćih problema.

Otkrio nam je da pojma nemamo ko, koliko i kakvih dokumentarnih filmova snimi u BiH godišnje.

Otkrio nam je da nije problem primati platu direktora pozorišta i istovremeno kuditi državu što ti ne daje novac za snimanje filma. Tako Dini Mustafiću kantonalni budžet odgovara parcijalno. Po potrebi.

Otkrio nam je da problem parkinga u Sarajevu postaje egzistencijalno pitanje.
Otkrio nam je da mi nismo za festival.

In memoriam:

Ove godine napustio nas je Josip Pejaković. Mnogi koje od 95' na ovamo gledamo na platnima, daskama ili pred malim ekranima polako ulaze u predsamrtnu fazu života. Priroda je tu neumoljiva. Samim tim u pitanje je dovedena cijelokupna kulturno - umjetnička scena, jer mi mladima ne pružamo dovoljno prilika, a veterane među filmskih i pozorišnim
budžetašima ukivamo u zvijezde.



Ko će, u ovakvom društvu i ovakvoj zemlji za 10 godina otvoriti, zatvoriti i voditi SFF ili bilo koju drugu kulturnu manifestaciju?

I Sarajevu je neophodan restart, gašenje, pa ponovno paljenje. Čista bijela hartija za ispisivanje budućnosti.

Sarajevo je ujedno i avlija snova i kolijevka zabluda.
San o gradu nad gradovima, sve više je samo san.
O igri za raju, a bez truna taktike.
Sve za grad i grad ni za šta. Prešutna maksima čiji je SFF jedan od najvećih simbola. Urbana zona naseljena štakorima u kojoj taksi košta 25 eura.

Sada više nego ikada, treba postaviti ono staro, Merlinovo pitanje:

Jel' Saraj'vo gdje je nekad bilo?