Među najgorim metodama koje su korištene u agresiji na Bosnu i Hercegovinu je sistematsko silovanje žena nesrpske nacionalnosti, koja nije bila slučajna popratna pojava rata, nego, svjesna taktika njegovog vođenja. "Žene nisu silovane, po muškom instiktu. Cilj silovanja je bio poniziti, povrijediti, izazvati šok i razaranje ličnosti." objašnjava dr. Meliha Krajtmajer (Kreitmeyer), šef grupe za proučavanje silovanja u Ginekološkom institutu bolnice u Tuzli, te dodaje kako su one silovane, samo zato što je to bio ratni cilj. Traume silovanih djevojaka i žena, ni deset godina poslije nisu prošle. Najdublja povreda je prema mišljenima stručnjaka moralna sramota, uzme li se u obzir činjenica da većina djevojaka potiče sa sela, gdje su predbračni odnosi tabuizirani. A dr.neuropsihijatrije Habiba Rahić Raspudić, koja već više od dvadeset godina radi na Klinici “Nedo Zec” u Sarajevu, tvrdi da su sve do jedne do silovanja bile nevine. One smatraju kako su upropaštene za cijeli život. "Znamo da smo izgubile sve što smo imale", kaže Hajra. "Napuštene smo. Bile smo u smrtnoj opasnosti. Svaka žena koja je silovana, mora isto osjećati."

Vildana Selmanagić

Pet uzastopnih noći trajala je golgota Almire A. Maja 1992. godine u njenom selu Liplju kod Zvornika na brzinu je bila improvizovana javna kuća. Tu su je svih pet noći silovala po tri srpska vojnika. Prisječajući se kako je sve počelo, osamnaestogodišnja djevojka priča: "Nožem su mi razrezali haljinu". Zatim su je muškarci, pripadnici paravojnih jedinica s dugim bradama poput četnika, srpskih rojalista iz Drugog svjetskog rata, skinuli dogola te su je dvojica držala prikovanu za krevet dok ju je treći silovao. Onda su zamijenili mjesta; dok ju je jedan silovao, drugi su gledali. To se nastavilo pet noći, svaki put bili su drugi muškarci. Šeste noći nastupilo je najgore poniženje: silovali su je pred očima njenog oca. "Četnik je rekao da će me oženiti. Moj otac je šutio", sjeća se Almira. Ona kaže da ga, nakon svega što se dogodilo, više nije mogla pogledati u oči. "Mjesec dana nisam željela vidjeti oca" priča djevojka. "O tome s njim, još uvijek ne mogu razgovarati."

Poput drugih žrtava silovanja, i ove mlade žene iz Bosne smatraju da nemaju nikakvu budućnost da postanu nečije žene i buduće majke. O njima danas niko ne vodi brigu. Prepuštene su same sebi, svojim najgorim noćnim morama, te su poput najgoreg zla odbačene, ne samo od društva, nego i od svojih najmilijih. "Niko od članova naše porodice i prijatelja ne vjeruje da smo bile prisiljene", kaže Hajrija. "I oni misle da bi mi opet pošle sa Srbima. Mi više ne možemo zamisliti brak kao normalnu stvar. Znamo da će muškarci prema nama uvijek biti sumnjičavi".

Nažalost, sumnjičavi prema žrtvama silovanja nisu samo muškarci, nego i društvo koje nije učinilo ništa po pitanju njihove asimilacije. Tužno je, a i donekle gnusno što niko ne vodi brigu o žrtvama. "Jednostavno imam osjećaj kao da su svi od nas digli ruke. Desilo se i šta sad možemo? Nama ne treba materijalna pomoć, nego prije svega razumijevanje... Nikome ne želim ono što sam doživjela. Gore je od bilo koje kazne na svijetu", kazuje Hajrija.

Prema procjenama Drušva za ugrožene narode postojalo je najmanje 200 srpskih koncentracionih logora u kojima je stradalo preko 250.000 Bosanaca, gotovo isključivo civila. Žrtvom silovanja bilo je najmanje 20.000 bosanskih žena, pretežno muslimanki. Silovanja su vršena većinom u logorima i bila su organizovana na okupiranim područjima vlasti.

Gospođa dr. Kratmajer, šef grupe za proučavanje silovanja u Ginekološkom institutu bolnice u Tuzli, priča o jednoj medicinskoj sestri iz Brezovog Polja, koja je 'pred svojim očima' izgubila majku, oca, muža i četverogodišnje dijete. Žena je ispričala ljekarima da su Srbi odlučili da je ne ubiju, nego da je odvezu u vojnu bolnicu. "Ona je za njih radila svakog dana i svake noći je bila silovana. Bila je bolesna. Bila je trudna. Rekla im je da je u drugom ili trećem mjesecu trudnoće, ali to im nije značilo ništa", kaže dr.Kratmajer. Kad je došla na Ginekološku kliniku ova žena je bila tako očajna, da je tražila pobačaj, kaže ljekarka.

"Svo vrijeme logorska vlast je provodila nepodnošljivu represiju. Većina žena je bila smještena u tijesnim prostorijama, bez dovoljno zraka i vode. Više ih je umrlo zbog zagušenja. Tukli su nas rukama, nogama, kundacima od pušaka. U prostorijama je bilo zagušljivo i toplo. Mnoge žene su umrle zbog zagušenja", prisjeća se Hajrija.

Prema riječima silovanih djevojaka posebna priča je 65-godišnji Vlajko Obrenović iz Jasikovca. Do tada miran i poštovan od svih, pa i od komšija muslimana iz Liplje. Kažu, često je djeda Vlajko zalazio u muslimanske kuće, i bio rado viđen gost. Onda se u Vlajki probudila zvijer. Tražio je samo djevojčice muslimanke ne starije od 14 godina. Sa njima je radio bludne radnje, ali silovanja su vršili i njegovi gosti – četnici. Četrdeset djevojčica je silovano kod “čiča Vlajke”, a poslije dvadeset dana su poslate u Tuzlu.Većina trudnih i mentalno rastrojenih. Među njima i mlada Ajkuna. Te kobne 1992.godine imala je svega petnaest godina. Govori usplahireno i za svoje godine nekako sporo, tromo i teško hoda. Tek kada se čovjek bolje zagleda u njene “djetinje” noge vidi da su joj stopala u zavojima. I dok se pogled neupućenog i samozapitanog zaustavlja na tim velikim i čudnim zavojima, govorljiva Ajkuna sama veze priču.

Iz jednog je od muslimanskih gradova Srebrenice. Malo je mjesta kao što je Srebrenica, gdje čovjek za vedrih noći osjeća tako blizinu mjeseca i zvijezda, kao da su mu na dohvat ruke, samo malo da se propne na prstima i eto, dohvatiće zvijezde. A kad se gase zvijezde, ljudi obično kažu, gase i životi. Koliko li se tih aprilskih noći ugasilo nevinih života? Četnici su na selo udarili iznenada. Goloruka muška čeljad, koja je ostala u selu, glavom je platila svoju naivnost, dok su drugi , mudriji, glavu spasili sklonivši se pred četničkim hordama u šume, gdje “junaci” sa šajkačama nisu smjeli zakoračiti.

Ali, djeca nisu znala da zulmućari ne poštuju starije, i ne cijene nikakve svetinje. I kad se vatra stišala, kad je ostao samo žar, počela je neviđena igra bosonogih djevojčica po užarenom ognju. Sa prodornim djevojačkim kricima miješao se neljudski smijeh četnika. Koja bi od djevojaka pokušala da zaobiđe žeravicu, teškom batinom bi je rušili, pa su neke osim opekotina po nogama zadobile i opekotine po licu i rukama. Na kraju su neljudi natjerali i starice da pređu preko žeravice. I prešle su, ne progovorivši, ne puštajući ni glasa iz sebe.

I kada su poslije ovog neviđenog iživljavanja bosonoge očekivale i ono najgore, četnici su ih, nakon mučkog silovanja i maltretiranja, začudo ostavili u životu. Nakon bespoštedne igre, silovali su dvije starice. S obzirom na vaspitanje, one nisu mogle izdržati sramotu, pa su se objesile. Njima (misleći na četnike) su bila dovoljna tri dana da učine zločine za sva vremena, ali ja ću njihova lica i imena, također pamtiti cijeli život. Nije im lako čekati kaznu koja će ih kad tad stići. Meni su ti zlikovci skratili život i uzeli sve što mi je u životu vrijedilo: oca, majku, sestru i dva brata. Slike silovanih žena, zapaljenih kuća, mrtvih i zaklanih ljudi me i danas bude i plaše. Moj život je završen te 92.godine- priča Ajkuna, koja kaže kako je bolje da su se na kraju zlikovci “smilovali” i skratili im muke. Ovako, njen život nema smisla, a njena sudbina je još samo jedna mrlja na papiru i ništa više.

Danas su ove žene nevidljive žrtve rata, njih društvo gleda s prezirom i ignoriše. Sudbina njihove djece još je tragičnija. mnoge su napustile svoju djecu na porođaju, a neke su ih čak i ubile.

Mnoge silovane žene su bile namjerno držane u zatočeništvu sve dok nije bilo prekasno da prekinu trudnoću. Ono što je zapravo i privuklo interesovanje ino publike je upravo svjedočenje zatrudnjelih zatočenica logora, koje su Karadžićeve pristalice puštale na slobodu, tek u poodmakloj trudnoći. Naravno, raspravljalo se o mogućnostima da abortiraju , rode i zadrže dijete, ili da ga se poslije porođaja odreknu. Većina je spas, nalazila van granica BiH, u Hrvatskoj, Italiji, Španiji, Njemačkoj... Žrtve su dobijale uglavnom privremene smještaje po oslobađanju iz srpskih logora. Danas, kada se situacija smirila, jedno od pitanja koje se logički nameće je : gdje su ta djeca i ko o njima brine? Neka istraživanja pokazuju kako su ta djeca, smještena u Karitasove domove i stacionatima za napuštenu djecu. Majke su otišle bez traga.

Direktorka zagrebačkog Centra za žene žrtve rata, CZZR, Nela Pamuković, sjeća se dvije silovane trudne žene koje su potražile utočište u njenoj organizaciji. “Jedna od njih je zadržala bebu i otišla sa roditeljima u SAD. Druga je bacila novorođenče u Savu. Optužena je za čedomorstvo, ali nije joj suđeno jer su ljekari ustanovili smanjenu uračunljivost.”

Uprkos međunarodnom pravu, silovane žene jos uvijek nisu priznate kao žrtve u samoj Bosni. U najboljem slučaju sredina ih doživljava kao “ostećene”, a u najgorem kao “posrnule žene” , koje su na neki način same izazvale svoju nesreću.

Pored toga, ne treba zanemariti ni činjenicu kako su posljedice rata u Hrvatskoj i sukob koji je bjesnio u Bosni učinili dokumentiranje broja ove djece jos težim. “Nismo vodili evidenciju o djeci koja su nam stizala u to vrijeme,” izjavio je jedan od zaposlenih u bolnici koji nije želio da bude imenovan. “Prioritet nam je bio da im obezbijedimo njegu, bez obzira na to odakle dolaze.”

Zagrebački Karitas je primio oko 150 silovanih žena, od kojih je oko 60 procenata bilo u drugom stanju. Direktorka Jelena Brajsa se sjeća prvih 15 trudnih žena koje su stigle 1993.godine. Sve su silovane u više navrata. Poslije porođaja, četiri bebe su prebačene u Obrenovo radi medicinskog tretmana, dvije majke su zadržale bebe, a preostalih devet beba su preuzeli bosanska ambasada i Crveni krst i kasnije su vraćene u Bosnu. Tamo su dvije bebe prihvatile njihove porodice, dvije su usvojene, a ostale su smještene u nadležne institucije.

Sve bebe su obilježene zločinom kojim su začete. Naime većina udruženja silovanih žena bila je složna u jednom, djecu silovanih žena, treba odvesti što dalje od njihove države Bosne.

Jedan ljekar iz centra Goljak, sjeća se da su 1995.godine primili u centar devetoro djece silovanih žena. Čak je razmišljao o tome da i sam usvoji jedno od njih. “Jedan dječak je bio veoma drag i mnogo vremena sam provodio s njim. Ipak, moja žena, koja je Bosanka, nije htjela ni da čuje za takvu mogućnost. Ljudi imaju nešto protiv ove djece, i pored toga što ih ne možemo kriviti za ono što se dogodilo.” Ovaj ljekar ne zna šta se dalje događalo sa djecom nakon što su napustila centar.

Za djecu koja su kasnije usvojena važe uobičajena pravila zaštite njihovog identiteta i identiteta roditelja koji su ih usvojili.

Jos jedna žena se obratila za pomoć Mediki nakon što je silovana u Brčkom. Sa njom je bila i njena majka koja je tvrdila da je njena kćerka kriva što je "isprovocirala" silovanje i trudnoću. Na kraju je ova žena, ipak, uspjela da zadrži svoje dijete.

Početkom ove godine Pojskićeva je pokrenula kampanju da se ženama koje su silovane dodijeli status civilnih žrtava rata. Ovakav bi status, koji dodjeljuje Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice, donio niz beneficija. "Ako se ženama pruži zdravstveno osiguranje i druge beneficije koje se daju žrtvama rata, ili im se pomogne da pronađu posao, to bi moglo da ih motiviše da istupe i priznaju da su bile silovane. Na taj način bismo mogli konačno saznati i koliko ima žrtava ovog zločina", zaključila je.

Za sada samo zatvorenici iz logora imaju status civilnih žrtava. Inicijatori se nadaju da će davanjem ovog statusa ženama koje su bile silovane biti uklonjena njihova stigma. Zvanično priznavanje traume moglo bi konačno učiniti kraj shvatanju - koje je naročito rašireno u selima i malim gradovima - da su ove žene na neki način same odgovorne za ono što im se dogodilo.

Naravno, nitko ne može, a nema ni prava, te žene kriviti za nebrigu, jer u tim slučajevima etičke norme ne važe, problem je što tu djecu nitko ne želi, a vlast se raspravlja kome da ih da pod nadzor, Komisiji Ujedinjenih naroda za izbjeglice (UNHCR-u) ili Internacionalnom Komitetu Crvenog krsta (ICRC-u). Čini se da i nad ovom tužnom dječijom sudbinom prste upliće viša politika. Nikada nikome nije ni palo na pamet da pita za ovu djecu, a kamoli da im ponudi pomoć. Iako im je ona neophodna.

Ovaj tekst je objavljen u slovenačkom magazinu (ne smijem reklamirati), prije više od 20.godina, pa zbog prevoda možda ima grešaka u pisanju. Hvala na razumijevanju. Prilagođen je njihovoj publici, preveden na slovenački.

https://vildana44.substack.com/p/raped-women-in-bosnia-and-herzegovina?utm_source=publication-search