Neću vam napisati ništa novo ukoliko kažem da je Kantonalno tužilaštvo najslabija karika ovog društva. I upravo u toj konstataciji je problem, što je postala normalna, izlizana, gotovo bezopasna, iako opisuje nešto opasno do srži.

Ovdje se efikasnost ne mjeri po težini slučaja, nego po tome ko je oštećen. Ukoliko je u pitanju siromašan čovjek, otac šestero djece koji je ukrao drva da preživi, sistem radi brzo, precizno, bez zadrške. Tu nema “čekanja dok se utvrde činjenice”, nema “kompleksnosti predmeta”, nema nestalih dokumenata. Tu pravda ima ubrzani režim.

Međutim, kada nažalost nesreća završi smrću, odgovornost, javni interes, tada pravosuđe ulazi u stanje sporog raspadanja. Tada sve postaje “u radu”, “u obradi”, “u fazi provjera”, što u prijevodu znači: ništa se ne dešava.

Posljednji slučaj, nije više ni tragedija u institucionalnom smislu, to je ogledni primjer kako se istina rastvara u sistemu. Snimak iz tramvaja, koji je trebao biti ključ, prvo se tretira kao dokaz, pa kao nada, pa onda, kao nešto što više ne postoji u upotrebljivom obliku. Nestane. Izblijedi. Ispari. Kao da se radi o magli, a ne o materijalnom dokazu.

Firma koja održava sistem? Šuti ili ne zna. Inženjeri? Ili ih nema dovoljno, ili su naučili da je sigurnije ne znati ništa. A kada znanje postane rizik, onda nekompetencija postaje politika.

Američka ambasada predaje snimke nakon svih peripetija i opet ništa. Kao da se istina može prebacivati s ruke na ruku, a da se u tom procesu ne promijeni ništa osim vremena koje prolazi.

U međuvremenu, građani izlaze na ulice. Traže ostavke. Traže odgovore. Dobijaju formulare. Saopštenja u kojima svi “preuzimaju odgovornost”, ali niko ne preuzima posljedice. Ostavke koje nisu ostavke, nego administrativni teatar. Odlazak koji to nije, nego samo promjena naslova na funkciji.

I onda dolazimo do onog najgoreg: normalizacije. Dva mjeseca prođu, i ništa. I ta “ništa” postane prihvatljivo. Postane rutina. Postane očekivanje.

Direktor GRAS-a podnese ostavku, ali je Nadzorni odbor ovog preduzeća ne prihvati, jer, zamislite nemaju koga da imenuju na mjesto v.d direktora. Kao da je odgovornost nešto što se može odbiti kao ponuda, a ne obaveza. Vas koji sjedite u Kantonalon tužilaštvu narod treba da bira!

Imamo sistem koji zna biti brz samo kada treba kazniti slabog, i sistem koji postaje slijep kada treba pogledati u vlastitu odgovornost. Imamo institucije koje funkcionišu kao da su iznad zakona, ali samo dok zakon ne treba njih.

I tu dolazimo do suštine: ovo više nije pitanje nesposobnosti. Ovo je pitanje volje. I još više, pitanje savjesti koja je očigledno izbačena iz jednadžbe.

Teško je povjerovati da je sve slučajno. Još teže vjerovati kako se baš uvijek gube snimci, uvijek kasne istrage, nikada nema odgovora kada je najpotrebniji. Mnogo je realnije da je to postao sistem, a ne propust.

I zato ostaje isto pitanje, koje se više ne postavlja iz ljutnje nego iz umora:

Koliko još nesreća treba da postane “dovoljno”?

I drugo, još teže:

Da li iko od vas, koji sjedite na tim stolicama ili kako je moj pokojni kolege govorio šemlijama vlasti, uopšte osjeća težinu onoga što se ne rješava?

Ili je i to već nestalo – zajedno sa snimcima?

P.S Ne želim zbog roditelja, da spominjem imena svih koji su stradali u saobraćajnim nesrećama ili ubistvima, jer još uvijek čekaju istinu.