Sjećanje nije pitanje pamćenja — nego hrabrosti da se istina ne prepravi.

Sjećanje vrijedi samo onoliko koliko smo spremni izdržati njegovu istinu.

Sjećanje počinje tamo gdje prestaje potreba da se lažemo.

Sjećanje je ogledalo — čim ga počnemo brisati po svojoj mjeri, više ne pokazuje ono što jeste, nego ono što želimo vidjeti.

Sjećanje je sudnica bez sudije — i što ga više krojimo po sebi, to smo i optuženik i krivac u istoj presudi.

Sjećanje je rana koja odbija zacijeliti kad je prekrivamo tuđim opravdanjima umjesto vlastitom istinom.

Sjećanje je tiha rijeka — i čim pokušamo promijeniti njen tok da opere ono što nismo smjeli učiniti, ona se izlije i potopi sve što smo htjeli sačuvati.

Sjećanje je rov — i kad ga napune oni koji su ga kopali, više ne znaš da li čuvaš istinu ili samo preživljavaš njene ostatke.

Sjećanje je pozornica — a čim zločinci nauče svoj tekst, publika počne misliti da je istina samo još jedna predstava.

Nije bitno da li se sjećaš, nego kako se sjećaš.

Ako je sjećanje selektivno, pa se u njega prikradu i volšebno preuzmu oni koji su ga urezivali, nastojeći uništiti i zatrati, sjećanje tad nema nikakvog smisla.

Ako iz nekih sasvim sebičnih, često najbanalnijih razloga opraštaš nedosljednost nekome ko je imao priliku biti promjenom, ali se u odsudnom trenutku spotakao i upropastio mogućnost drugačijeg ishoda; ako im pustiš i da se naknadno nametnu kao sapatnici onda dodaješ posebnu specifičnu težinu apsurdnosti sjećanja.

Zbilja je bolje šutiti na spomen-dane nego pretvarati sjećanje u najjeftiniju robu ili izgovor za očajne postupke, koji su uzrokovali ili bar doprinijeli fatalnom skoru.

Čini mi se.

Smrt fašizmu!