Homo sacer - tako bi Giorgio Agamben nazvao palestinskog zatvorenika kojega sada i zvanično, “po zakonu” izraelske vlasti mogu osuditi na smrt vješanjem, bez zahtjeva tužilaštva i bez obaveze jednoglasne odluke. Naravno, “ako utvrde” da je kriv za napade usmjeren “protiv države Izrael”. A Izrael je, to je svima jasno u konstantnom vanrednom stanju u kojem je sve dozvoljeno, pa tako i odokativna smrtna kazna. Vanredno stanje ne mora biti ratno. To je bilo koje mjesto koje “omeđuje jedan prostor u kojemu se zbiljski suspendira normalan poredak i u kojemu pitanje čine li se u njemu okrutnosti ili ne, ne ovisi o pravu, nego samo o civiliziranosti i etičkom osjećaju policije koja provizorno nastupa kao suveren (na primjer, tijekom četiri dana koliko se stranci smiju zadržavati u zone d'attente prije intervencije sudskih vlast)“ (Agamben 1995:154).

Za Palestince sa Zapadne obale, vanredno stanje traje desetljećima, a sada ono znači da će im, ako budu odvedeni u zatvore, suditi vojni sud pod izraelskom vojnom upravom. Osuđeni unutar Izraela mogu dobiti zamjenu smrtne kazne kaznom doživotnog zatvora.

S razlogom je zastupnik Kneseta Ofer Cassif iz stranke Demokratski front za mir i jednakost ocijenio prijedlog „zakonodavstvom za genocid“. Prema vlastitom priznanju sudova iz 2010. “od Palestinaca suđenih za prekršaje počinjene na okupiranoj Zapadnoj obali, 99,74 posto proglašeno je krivim”. S druge strane, od 2005. do 2024. samo je 3% doseljenika osuđeno za napade protiv Palestinaca.

Palestinci kojima se sudi pred vojnim sudovima i inače su izloženi zlostavljanju, sistematskom kršenju osnovnih ljudskih prava, dehumanizaciji i onome što je Agamben nazvao - svođenju na “goli život”.
A pošto je to život koji je, kako izraelski političari kažu - život “ljudskih čudovišta”, za njih u tome nema ništa sporno.
Palestinske zatvorenike “ljudskim čudovištima” naziva ekstremna desničarka, članica Kneseta i stanke radikalnog Ben-Gvira, Limor Son-Har-Melech. Strašno je, iako ne iznenađujuće, što BBC ovaj komentar iz kojeg vrišti najodvratniji govor mržnje tako nekritički citira, baš u trenutku kada treba postavljati teška pitanja u vezi sa usvajanjem ovog zakona, a što bi, prema njihovim vlastitim “uredničkim standardima” trebao biti i smisao novinarske profesije.
Na BBC-u, dakle, ništa novo. Zaogrnuti u desetine “uredničkih vrijednosti i standarda” u ovom mediju će uvijek pronaći opravdanje za svoje odluke, baš poput sudije koji će lahko pronaći “dokaze” da su palestinski napadi “usmjereni protiv Izraela”.

I ranije sam pisala o posrnuću BBC-a i dvostrukim standardima u izvještavanju, a slučaj sa usvajanjem zakona o smrtnoj kazni samo je potvrdio prethodno - BBC sistematski naginje izraelskoj interpretaciji događaja i minimizira palestinske, ali i glasove onih koji se bune protiv ovakvih odluka (zakona). Otvorite stranicu BBC-a pa ćete i sami vidjeti.

Jedan tekst, toliko je do kraja dana 1.4. pažnje zavrijedilo hiljade ljudskih života o kojima će odlučivati vojni sudovi po, vidjeli smo već, u najmanju ruku sumnjivim kriterijima. Cijeli tekst tipičan je primjer BBC-eve ideje o nepristranosti “rekla-kazala”. Izjave se nižu, a sami sagovornici svjedoče onome o čemu BBC ne smije da pisne - usvajanje ovakve odluke ne samo da narušava osnovna ljudska prava nego dovodi u pitanje kompletan moralni kompas svijeta koji će svojom šutnjom odobriti da u smrt tiho i iza kulisa ratova i skrivenih pedofilskih fajlova odu očevi, braća, sinovi, djedovi.

Da biste napravili kratko poređenje i imali bolji uvid o čemu ovdje govorim, otvorite stranicu Aljazeera English. Pet tekstova o usvojenom zakonu objavila je Aljazeera u istom periodu, a oni govore o:

1. Štrajku Palestinaca Zapadne obale zbog usvajanja zakona
2. Protestima u Velikoj Britaniji u kojima je naglašeno da će se smrtna kazna provoditi isključivo nad Palestincima
3. O protestima u cijelome svijetu protiv usvajanja zakona
4. Detalje o zakonu
5. Protestima širom Zapadne obale i strahovima porodica za njihove najmilije koji su zatočeni po izraelskim zatvorima.

I nijedna od ovih priča nije zaslužila da dobije svoj prostor na BBC-u.

Sveti čovjek kojeg se bojim i kojemu se (potajno) divim

Sveti je čovjek tabuizirani čovjek, piše u svojoj knjizi italijanski filozof. On obitava u fantaziji između straha i divljenja, zato ga se svodi na “goli život” i želi ga se uništiti/poništiti, po zakonu “objesiti”.

U drevnim narodima to su ponekada bili vladari koji su izlazili pred neprijateljsku vojsku da se u ime plemena suoče s njome i u ime naroda žrtvuju, ali bi preživjeli. Pošto prežive ulazili bi u sferu “svetosti” - vrijedni divljenja, ali i prokleti. Snagom i čudom su preživjeli, pa im se valja diviti, ali istovremeno nisu pali kao žrtva u ime cijelog naroda i neprestano su podsjećali narod na tu sramnu činjenicu.

Zašto je Agambenu toliko važno da objasni pojam svetog čovjeka? On smatra da se katkad cijeli narodi uspijevaju proglasiti svetima, odnosno, njihov se život svodi na golu činjenicu života. Najprije im se oduzmu ljudska prava, potom se isključe, izoliraju, učine iznimkom, dehumaniziraju; a nakon svega toga najčešće bivaju i mučki ubijeni.

Tako su, prema njegovom sudu, Židovi završili u koncentracionim logorima, a na sličan način su stvarani i koncentracioni logori širom nekadašnje Jugoslavije 90-ih. A tako evo i Izrael godinama sistematski dehumanizuje Palestince i njihove živote svodi na “goli život”, svet, vrijedan divljenja i baš zbog toga, život kojeg će žrtvovati jer neumoljivo podsjeća na sve ono što Izrael nije i ne može preko noći ni silom postati.

Nasuprot golih života je suveren, a to je onaj koji odlučuje o životu i smrti onog koji je osuđen na „goli život“.

„Opstoji jedna granična slika života, neki prag na kojem je život istodobno unutar i izvan pravnog poretka, i taj je prag mjesto suverenosti“ (Agamben 1995:30), a onkraj tog praga je homo sacer. Dakle, izvan prava, poretka – čisti izuzetak.

„Odnos iznimke je odnos izopćenja. Tko je bio izopćen, nije samo stavljen izvan zakona i glede zakona indiferentan, nego napušten od njega, odnosno izložen i ugrožen na pragu na kojem se prožimaju život i pravo, izvanjsko i unutarnje. O njemu nije moguće doslovno reći je li izvan ili unutar poretka (zbog toga izvorno izopćen, napušten – in bando, a bandono) u talijanskom znače kao ‘na milost nekome')....“ (Ibid 31).

U slučaju palestinskih zatvorenika taj je suveren oličen u Itamar Ben-Gviru, vođi Židovske snage i ministru nacionalne sigurnosti. Perverzno dijeljenje baklava nakon što je sud usvojio ovaj zakon u prvom čitanju bilo je uvertira u slavlje uz šampanjac koje je, u režiji Ben-Gvira uslijedilo nakon usvajanja zakona. On - Ben-Gvir je personifikacija tog “suverena” koji hoće da odlučuje o životu i smrti. On na sakou nosi značku na kojoj je nacrtana omča, slavi smrt svetog života, dijeli baklave i šampanjac, ali njegove ruke drhte i on se, kao i cijeli licemjerni svijet, potajno divi onome što Palestinci imaju i na što nas svojim otporom podsjećaju, a što smo mi ostali usput izgubili - čovječnosti i srčanosti.