Kažu da je ovo zemlja u kojoj život teče sporije, u kojoj ljudi žive uljudnije, gotovo ritualno. Kažu da je ovo prostor gdje se svakodnevica održava sitnim navikama, gdje se red ne gradi propisima već običajima, gdje se vjeruje da ćemo ostati zajednica dok god se pozdravljamo preko ograda i pijemo kafu u istim terminima. I dok se izvana čini da sve funkcioniše, ispod površine postoji sloj nečega. Nečega što se ne priznaje. Tek kada nastupi trenutak ozbiljne krize, taj sloj se pokaže i ono što je godinama potiskivano izbija. Tada, automatski, izgovaramo: „To nikad nigdje nije bilo.“

Kažu da je ovo zemlja u kojoj se društvo drži na starinskim temeljima, zajedničkim iskustvima, komšiluku koji se pazi. Ono se može uporediti s kućom starog tipa, onoj u kojoj se zidovi obnavljaju svake godine, ali temelji odavno nisu dirani. Sve izgleda uredno dok se gleda izvana.

Kažu da je ovo zemlja topline i gostoljublja, u kojoj ljudi bez mnogo premišljanja otvaraju svoja vrata, postavljaju stol, dijele ono što imaju, čak i ono što im je drago. To gostoprimstvo jeste istina, ali nije potpuna. Jer tu toplinu često umiruje nepisano pravilo: bolje ne pitati, bolje se ne miješati, bolje ne vidjeti ono što se dešava u tuđim zidovima. Tako nastaje kultura u kojoj se nasilje preimenuje u nesređene odnose, u kojoj se rane pokrivaju šutnjom. A kada privatna patnja postane javna tragedija, tek tada se pita kako je moguće da se nešto tako dogodilo upravo ovdje.

Kažu da je ovo zemlja u kojoj se razumije duh, temperament, ljudska slabost. I zaista, ovdje se često razumije sve osim žrtve. Nasilje nikada ne nastaje iznenada, svjesni smo da se ono razvija u etapama koje se previđaju jer je lakše pripisati poniženje šali, prijetnju karakteru, strah privatnosti. Društvo koje navikne gledati u stranu postepeno otupi na patnju koja se dešava pred njegovim očima. A kada tragedija konačno dođe, reaguje se iznenađeno, kao da nije bila najavljena godinama.

Kažu da je ovo zemlja čvrste etike, tradicije, principa. Ali u stvarnosti ovdje postoji navika moralnog relativiziranja: žrtva se sagledava strožije nego počinilac, traži se njena greška, njen pogrešan korak, njen navodni doprinos vlastitoj tragediji. Dok se zločincu pronalaze objašnjenja, ublažavanja, izgovori, karakter koji je iznevjerio sebe. To je obrazac, ne slučajnost. U tom obrnutom sistemu empatija postaje selektivna, a odgovornost izblijedi. Ipak, mnogo je lakše reći da to nema veze s nama nego priznati da društvo koje ne reaguje postaje učesnik, ne ostaje samo posmatrač.

Kažu da je ovo zemlja u kojoj se takve stvari ne događaju. Ipak, ovdje se, u ulicama ove zemlje lako poseže za nožem ili oružjem, kao spontana reakcija. I možda je upravo zato rečenica: „To nikad nigdje nije bilo“ toliko prisutna, ona je više želja nego uvjerenje, način da se zavaramo kako sigurnost i moralnost još uvijek stoje nepoljuljani.

Uredu je, zavirite u svaki redak priče, tražite i ono što se jedva vidi i zna, ali kad dođe čas presude, neka se ona ne povija pred imenima, nego pred onim što je zaista učinjeno, neka padne tamo gdje pripada, bez tuđih ruku koje joj mijenjaju smjer.