Bila je to umalo kobna nedelja, na kalendaru označena kao 11.5. Iako u astrologiju i ostatak horoskopskih pizdarija olako serviranih dokonoj svjetini ne vjerujem, tekući maj u potpunosti se stopio sa svojim dominantnim horoskospkim znakom - blizancem. Dvoličan, prevrtljiv i glasan. Nedeljom je, kao po običaju moja majka odlazila na pijacu. Inicijatorska je to aktivnost kojom se priznaje stupanje u svijet starih. Ne odraslih, odavno je odrasla, iako njeno lice idalje krije napaćenu djevojčicu, već svijet starih, jer vrijeme je tako naredilo. Sigurni koraci ka sve izvjesnijoj smrti. I ovog, kao i svakog prethodnog puta do sada, vratila se praznih cekera i praznog novčanika. Sa svega desetak kupljenih artikala izvršila je vanserijski udar na kućni budžet od kojeg se, do dana objavljivanja ovog teksta još nismo oporavili.

Kažem vam, maj je jedno obično, kalendarsko đubre. Udara nas tamo gdje smo najtanji. Nanjušio je tradicionalnu kasnomjesečnu besparicu (koja počinje već po primitku plate), koju planira da zagorča čak i klimatski, a koja to vremenska neprilika tako dobro asocira na, pa čak i miriše na sirotinju, kao kiša.

U moru svakodnevnih tričarija, bez kojih bi život bio teško zamisliv, jasno sam prepoznao one uobičajene: ovsene pahuljice, voćni jogurt grčkog tipa i rinfuzne hrenovke valjkastog oblika. Standardna postava prehrambenih prerađevina.

Dok je kese vadila iz cekera jednu po jednu, spuštajući ih na kuhinjski šank, primjetio sam da iz jedne od kesa svjetlucaju sitne, crvene bobice. Stidljivo su se gurkale zbijene jedna uz drugu, podjsetilo me je to na trenutke dječijeg izvinjavanja, gdje se sa rukama sklopljenim na butine, u stavu iskrivljene kifle moli za oprost zbog narušene homeostaze svijeta odraslih. I te bobice u kesi, odnosno trešnje, stvarno su se izvinjavale.

Izvini Armine. Mnogo smo ti skupe.

Začuđen pojavljivanjem jednog takvog, odavno već egzotičnog voća u našem domaćinstvu, upitah majku:

Otkud trešnje?

Kupila. Kod one tete što joj je unuk trenirao fudbal s tobom. Znaš na koju mislim?

Naravno da znam o kojoj se nasumičnoj trgovkinji na pijaci sa preko 50 štandova radi, a naravno da znam i ko je njen unuk koji je sa mnom trenirao fudbal u klubu sa preko 300 djece.

Da, da znam. I kol'ko su bogati?

Ovo pitanje mi nije trebalo iz niza razloga. Zdravstvenih, ekonomskih, a i emotivnih. Naročito kada se uzme u obzir da živim u Bosni i Hercegovini, državi čiji je indeks društvenog razvoja treći najgori u Evropi. Trun božiji ispred Ukrajine i Moldavije. Ipak, kocka je bačena, pa je tako i moje - psihološki štetno pitanje postavljeno.

Kila 20 maraka.

Košpica mi smrtonosno zastade u grlu.

Upravo u tom trenutku, dok se sa majčinih usana otiskivao magični broj praćen skraćenicom za slabašnu valutu, shvatio sam da je gospođa Sirotinja zvanično stigla. Ušla je veličanstveno, sa osvajačkim pogledom u očima. Došla da ne ode. Nikada.
Pa dobro nam došla gospođo Sirotinjo! Šta prvo želiš da nam pojedeš i popiješ?

Brzopoteznim čeprkanjem pokidao sam zelenkaste pantljike sa vrhova trešanja, a potom sam ih oprao cijedeći vodu kroz đevđir. Sićušne kapljice vode grlile su se sa mojim melodramatično iskapanim suzama. Grki su zalogaji trešanja, gdje popusta nema i gdje akcije nije.

Misleći da trešnje razumiju, za njih nemušti jezik nas ljudi, sočno opsovah, dok su me one postiđeno gledale:

Dvadeset vam majki jebem!

U sudbonosnom času oplakivanja slatkastih plodova, preda mnom se otvorio portal mudrosti iz kojeg sam iščupao jedan zaključak. Voćarstvo i trgovina drogom jednako su štetni za društvo. Između kilograma trešanja za 20 maraka ili grama spida za 20 maraka, svako bira svoju ovisnost. Fruktoznu ili narkotičku, razlike nema.

Preduzetan kakav jesam, iako nepokolebljivo maštam da ću jednog dalekog dana, u rodnoj zemlji moći da živim kao pisac ili gluho bilo novinar, porazmislio sam o poslovnim prednostima siromaštva. Kupujmo i prodajmo domaće!

Skriveni biser bosanskohercegovačkog turizma, duboko zavučen u intimnost školjke, jeste generacijski baksuzluk. Viševijekovna transcendentalna doktrina. Pogrešna su, neisplativa, te nadasve mučenička naša nastojanja da privučemo turiste koji su stvarni turisti, u pravom smislu te riječi. Umjesto što željno iščekujemo i dočekujemo horde pijanih Slovenaca i kolone Kineza sa ribarskim šeširićima i slefie stickovima domaće proizvodnje, trebalo bi se preorijentisati na turističku ponudu za baksuze, kokuze, kliničke pacijente i siortinju. Radi se o nadnacionalnim i multikonfesionalnim odrednicama, pa je tako rizik od sukoba izazvanih niskostrasnim pobudama iz ešalona šovinizma znatno umanjen. Specifična ekonomska pripadnost takve strukture turista anulirati će i njihov osjećaj za klasne razlike.

Biće to sjajna prilika za one sa plićim džepom i sadističkim fetišima da sebi pruže nezaboravno iskustvo sirovog, a i surovog užitka kroz paćeničku svakodnevnicu Bosne i Hercegovine. Svako kome bude malo njegov rak, leukemija, sida, razvod braka, hipotekarni kredit, alimentacija, raskid zaruka, popravka zuba ili kupovina zimskih guma, pronaći će nešto sa sebe. Svako ko priloži neplaćene račune, SMS od kamatara ili nalaz specijaliste sa odgovarajućim pečatom, može da dobije popust za svoj aranžman.

Odlična je ovo šansa da se BiH pozicionira na turističkoj mapi Evrope. Pa svijet je sit grandiozne arhitekture, fenserajskih restorana i lounge barova, kao i nacionalnih muzeja sa preskupim ulaznicama. Sve to je stvar prošlosti. Ljudima treba ponuditi nešto unikatno, nešto toliko jedinstveno da će ih odvesti pravo u grob.

Gdje se to još na svijeti može prisustvovati u tako velelepno ljupkom i estetski primamljivom individualnom i kolektivnom izumiranju. Gdje to čovjek može biti tako slobodno korumpiran, polupismen i beskrupulozan kao kod nas?

Bila bi to najeća predsmrtna čekaonica na svijetu, koja se prostire na površini od 51. 209km kvadratnih! Iskustvo kakvom se svjedoči samo jednom i nikad više.

I sve to zbog kilograma trešanja i poluzgužvane novčanice sa likom Filipa Višnjića.

Para je sve manje, zapravo para nema, barem ne u džepovima koje mogu nazvati svojima, a stara trešnja je tu. U krajnjem budžaku dvorišta, kore prošarane mahovinom, a granja tužno presamićenog na kojem plač dobija svoj oblik, formu, zasluženi izgled bola.

Gore u tom ćošku, gdje su generacije stasitih muškaraca iz moje porodice samovoljno obolijevale od alkoholizma, pod okriljem njene krošnje, stara trešnja idalje dostojanstveno odolijeva kidisanju pčela, komaraca, bumbara i svih drugih letećih beštija.

Da li i ta moja trešnja, zajedno sa svim uspomenama na njoj, oko i ispod nje, vrijedi 20 maraka?
Samo 20 maraka.


P.S. Njemačka trešnja, koja naravno nije iz Njemačke, košta 7 eura, što je približno 14 maraka ili prostim finansijskim jezikom čak 2 kutije cigara i pola jedne kafe.