Nije ovo više priča o jednom transferu, jednoj budžetskoj stavci, jednoj godini. Ovo je priča o dugogodišnjem projektu tihe evakuacije budućnosti. O zemlji koja je odlučila da se pravi da ne vidi sopstvenu djecu, jer su djeca skupa, zahtjevna i ne glasaju kako treba.

Kada ukineš budžet za mlade, ti nisi uštedio novac. Ti si samo potpisao još jedan odlazak.

Poruka je kristalno jasna:
Nema mjesta za vas. Nema plana za vas. Nema potrebe da ostajete.

Onda se čudimo kad koferi postanu važniji od diploma. Kad se jezici uče ne iz radoznalosti, nego iz nužde. Kad se budućnost planira u tuđim gradovima, a roditelji ostaju da čuvaju prazne sobe i fotografije na zidovima.

Država koja ne ulaže u mlade ne štedi — ona se gasi.

Pet miliona maraka za deset godina? To nije trošak. To je bio minimum minimuma pristojnosti. I ni to više ne možemo da priuštimo. Ali možemo službene automobile. Možemo savjetnike. Možemo reprezentacije. Možemo nova „službena“ putovanja i stare privatne račune.

Za mlade — nemamo.

Zanimljivo je kako uvijek ima novca za sve što ne stvara budućnost.

Nemojte nam poslije držati govore o patriotizmu. Ne odlaze mladi zato što ne vole ovu zemlju. Odlaze zato što ova zemlja uporno pokazuje da ne voli njih.

Ne odlazi se iz hira. Odlazi se iz osjećaja da si višak.
A kad jednom odeš, rijetko se vraćaš u sistem koji te prvi otpisao.

Ovo nije ekonomska odluka. Ovo je moralni bankrot.

I zato, nemojte više pitati: „Zašto odlaze?“
Pitajte se: „Koga smo uopšte pokušali zadržati?“

Jer država koja izbriše mlade iz budžeta, već ih je izbrisala iz svojih planova.

A država bez mladih — to nije država.
To je čekaonica za tišinu.