“Zakoni hvataju muhe, ali puštaju stršljene.”

Muhe su lake mete. One zuje blizu zemlje, nemaju oklop ni otrov, nemaju ime koje plaši ni pozadinu koja štiti. Njih se lako uhvati, lako zgazi, lako proglasi krivima. Muhe su sitni prestupnici svakodnevice: oni bez zaleđa, bez titula, bez publike koja će ih braniti. Nad njima se zakon rado isprobava, vježba strogoću, pokazuje snagu.

Stršljeni su druga priča. Njihovo zujanje je glasno, prijeteće, samouvjereno. Imaju otrov, imaju jato, imaju naviku da bodu prvi. Njih se ne hvata, od njih se sklanja pogled. Za njih se zakoni tumače, rastežu, prepravljaju. U njihovom slučaju pravda nosi rukavice, a istina se izgovara tiše, da se neko ne bi naljutio.

U toj neravnoteži rađa se nepovjerenje. Zakon koji bira koga će vidjeti, a koga neće, prestaje biti zakon i postaje dekor. Društvo koje se zadovolji kažnjavanjem muha, dok stršljeni slobodno kruže, uči da nije važno šta radiš, nego ko si i koga poznaješ.

Najopasniji trenutak nije onaj kad stršljen ubode, nego kad muha povjeruje da je ona kriva za nered u košnici. Tada nepravda postaje normalna, a strah pravilo ponašanja.

Pravi zakon bi morao imati hrabrost da podigne pogled. Da zna da red ne počinje odozdo, nego tamo gdje je moć. Dok god se hvatamo muha, a pravimo se da stršljene ne vidimo, živjet ćemo u svijetu u kojem je pravda sitna, a nepravda i te kako zaštićena