Zapis o Bošnjakinjama MUSLIMANKAMA

... Ne skidajući pogled sa uspavanog evlada i svojih postupaka, ONE, lijevom rukom ninaju bešiku, a desnom rukom grle dunjaluk...

Neću držati propovijed o njima, o njihovim životima, jer ću ovdje pričati priču, zajedničku priču.
Za sve.

Pisaću o njihovim titulama koje su Bogu mnogo drage, zbog kojih će mnogima umjesto Sirat ćuprije biti sagrađen most popločan zlatom i srebrom do Džennetske kapije.

Titula MAJKE, SUPRUGE, SESTRE, MUSLIMANKE Bošnjakinje.

Njihova KRUNA nije se mogla skinuti sa glave, ukrasti, otuđiti.
Ona se krila pod vezenom šamijom, u koraku pod dimijama, u pogledu i govoru koji je satkan od STIDA.
U samoj njihovoj pojavi, izgledu, moglo se reći da su nosioci jednog vremena, ispisana historija koja odlazi u zaborav.
Gospodstvo, ugled i porijeklo nije se moglo vidjeti u njihovoj oskudnoj odjeći, u uspravnoj kičmi poput strele koja se nije dala prelomiti dok je na glavi čvrsto stajao teret.
Ljudi su izgubili pojam da su dostojanstvo, čast i stid uvijek bili iznad svega onoga što opisuje nečiji položaj, status, vidljiv golim okom.
Upravo te pobrojane vrijednosti, pobrojana bogatstva ukrašena svjetlošću bila su smještena u njihovom nur-licu i u govoru potkovanom mudrom životnom mišlju.
Jedna takva misao koja se često ponavljala, koju nisu mogle pročitati u knjigama niti čuti od učenih, ali su mogle osjetiti na svojoj koži, kaže:
"Živjeću sirotinjski, ali ću bar moći pogledati ljude u oči."

Ispod mahrame krila se mala, sitna glavica, a tu se skrilo ovalno malo lice, isklesani nos, punački zdravi obrazi i rumene usne koje mehko šaputaju, i na kojima izgore mnoge riječi prije nego što budu izgovorene. Znaju riječi kad-kad postati oštre, ali svako njihovo grđenje i podizanje prsta treba prihvatiti kao savjet.
Na njima uvijek lice puno plemenitih osjećanja i beskonačnog blaženstva — lice svakodnevno izumivano abdestom — govorilo je o njihovoj ljepoti.

Kao djevojke napuštale su roditeljske kuće ponijevši sa sobom dobro poznate riječi starog naroda:
... "Kuća stoji na žensku"...
... "Na ženi su tri stuba, a na čojku jedan"...
... "Žena je glava, a čojek kapa"...
... "Žena je čvor između dva roda"...
... "Ženin poso' je ko temelj — ne vidi se, a bez njega nema kuće"...

I pored ovoga što im je bilo usađivano od malih nogu, ponijele bi svoj AHLAK i nešto vjerskog, islamskog kućnog obrazovanja s kojim su bile sve svojoj djeci — od domaćice, zemljoradnice do učiteljice, pedagogice, doktorice — sve kako bi Bog bio zadovoljan s njima, kako ih narod ne bi kleo i kako bi jednog dana postali čestiti INSANI.

Život sa punom kućom čeljadi, punom štalom blaga i s nepreglednim poljima zemlje nije bio naročito lagan.
Ono što oči nisu gledale, to ruke nisu ni radile.
Njihove ruke bile su poput uzorane njive na kojoj je promrzla brazda. Svaka njiva za sebe je pisala veliku priču, ali opet, iz te brazde nicalo je sveto sjeme majčinstva i svaki dodir kao svila — u njemu bereket i nafaka — i da najgorču sol na dlanove spustiš, ona bi se u med pretvorila.

Vremenom, surovost života utjecala je mnogo na njihov život, ali, kažu, pamet ne bi opstala da nisu zakopavale ono što podsjeća na sve što je ružno.

Neprimjetno, pod rogovima tuđeg hala i ognjišta, živjele, radile, nosile, rađale, dojile, odgajale, čuvale kuću i rodbinske veze, stare i nemoćne, dijelile od srca šakom i kapom i na kraju... starile, sve usput — od vrata do odžaka, od peći do sofre, od štale do magaze, od pluga do ploda, od ploda do stožine, od susreta do susreta, od bolesti do ozdravljenja, od bolesti do posljednjeg selama.

Čitav svoj život radile su za druge.
Sebe se sjete kad bolest najavi kraj. Njihova predanost i žrtva zaslužuje više, mnogo više pomena.

Teško se onome ko je sve to rušio i tjerao suze i uzdahe.
Poslije ćafirluka to je Allahu najmrže — kad čeljade ujede za srce, ta krv ne staje.
Zato tražite Džennet u majčinom blagoslovu, a ako ih nemate, onda ih se dovom i sadakom sjetite i grlite njenu sestru, ako je ima i ako je među živima, kako reče Pejgamber — majčina sestra je na stepenu majke.

I pored svake radosti i onog tužnog i ružnog kroz koje su prošle, one nisu gubile misao da će naposlijetku otići sa ovog svijeta.
Svako jutro, u samu zoru, prije mujezina, nekad i prije horoza, započinjale su dan na serdžadi i tako kroz dan do jacije, kada su bile zadužene da zadnje ugase svjetlo tog dana, one bi opet zahvalno doticale čelom tlo slaveći svaki događaj — težak i lahak — koji je prešao preko njih prethodnog daha, a sve to jer su bile svjesne da sve što dolazi, dolazi Njegovom poukom.
Ni sveti mjesec Ramazan nije ih mogao oslabiti.
S motikom na leđima, sa evladom u utrobi prolazili su dani odricanja, svjesne zapovijedi koja je iznad svega i svjesne toga da one neće nestati, postati prah, već ostaje Velika nagrada kojoj su se nadale.

Njihovim nestajanjem drago mi je što nestaju neka teška vremena po ljudska leđa, ali žalosti me što mnoge životne vrijednosti odlaze negdje — bez povratka.

Dobro će ostati upamćena njihova nesebična uzrečica koju su s puno srca dijelile s drugima:
"Allah te nagradio." — "Bog ti dao svako dobro."

Nisam to čuo godinama...
To samo govori koliko nas pakost uništi...

Budi zadovoljan s njima i popravi naše stanje, Milostivi.

TEKST:
HUSEIN Muratović
2. maja 2023. godine,
Sanski Most.


(Foto-preuzeto-net)