Pitanje mladih u Bosni i Hercegovini često je bilo diskutabilno. Često je bilo ispitivano da li mladi mogu da se odupru mržnji i da naprave iskorak.
Osim što su pasivni, mladi većinom tu pasivnost pretvaraju u svoje najjače oružje. Vode se politikom "nemoj me, neću te". Često odbijaju izaći na bilo kakve proteste ili bilo šta vezano za zajednicu. Mladi se većinom mogu složiti oko mnogo stvari : malih plaća, nesigurnosti u sistemu, grešaka u obrazovnom sistemu, žaliti se na doktore i slično. Obično se žale putem društvenih mreža. No, kada bi zaista izašli na ulice sve bi funkcionisalo u najboljem mogućem redu. Sve dok neko ne izvadi zastavu. Bila ona Republike Srpske, Herceg Bosne, "ratna zastava sa ljiljanima" kako je mnogi nazivaju ili pak zastava Bosne i Hercegovine, Srbije ili Hrvatske. "Sve im daj, samo to ne". U tim momentima iole neka skupina bi se krenula razilaziti. Došlo bi do sukoba i vjerovatno do intervencije policije. Zauzet će stav kada im nešto smeta, dok kada neko izvadi ili uradi nešto protiv njih, tu problem već nastaje. "Ali ja imam pravo svoju zastavu da nosim". "Razumijem te, ali nosi je sve dok ona nekoga ne uvrijedi, ili ako već vrijeđa nekoga, nemoj je ni nositi." Zastava nužno nije problem. Problem su ljudi vođeni mržnjom.
Rasprava nakon toga bi prešla na to ko je nosio zastavu te na to da se proglasi "izdajicom zemlje". Dok god se u državi vodimo zastavama i time šta predstavljaju, teško da možemo u državi očekivati neku promjenu. Promjena kao promjena treba uslijediti jedinstvom svih naroda u državi, ne samo jednim narodom. Dok god mladi idu pisati i crtati grafite po tuđim vjerskim objektima teško da će ikada biti neke nade za ujedinjenje. Ako dođe do ujedinjenja teško da bi moglo potrajati. Pitanje je i " na šta će to da liči"?
