Pokušaj da se zločini tzv. Vojske Republike Srpske podmetnu Armiji RBiH jeste opravdavanje zločina i indirektno pozivanje na nove. Ovo predstavlja grubu povredu historijskih činjenica i dodatnu nepravdu prema žrtvama. Istina o Bukovici ne može se prepravljati prema dnevnim potrebama.
O Pljevaljskoj Bukovici ne piše se da bi se raspirivale stare rane, nego da bi se sačuvala istina. Ono što se između 1992. i 1995. godine dogodilo u Bukovici i Pljevljima nije bilo ni spontano, ni nepoznato, ni nedokumentovano. Bio je to sistematski progon bošnjačkog stanovništva sa imenima žrtava, sa tačnim datumima, sa spaljenim kućama i razrušenim svetinjama.
Grad pod oružjem
Početkom rata u Bosni i Hercegovini, napetost se prelila i u Pljevlja. Grad je 1992. godine bio pod snažnim prisustvom različitih naoružanih struktura: pripadnika tadašnje JNA, kasnije Vojske Jugoslavije, pojedinih pripadnika MUP-a Crne Gore, tzv. rezervnog sastava, kao i dobrovoljačkih i paravojnih grupa povezanih sa formacijama tzv. Vojske Republike Srpske iz Čajniča i Foče.
Ozbiljnost situacije potvrđuje i činjenica da je 7. avgusta 1992. godine zasijedao Vrhovni savjet odbrane SRJ, uz prisustvo tadašnjeg predsjednika Crne Gore Momir Bulatović i premijera Milo Đukanović. To pokazuje da država nije mogla tvrditi da nema saznanja o dešavanjima na tom prostoru.
U tom periodu zabilježeno je oko trideset bombaških napada na radnje i imovinu muslimana. U jednoj noći spaljeno je sedam zanatskih radnji. Policijska stanica i drugi vitalni objekti bili su blokirani. Strah je postao dio svakodnevice.
Zločini sa imenima
Na autobuskoj stanici u Pljevljima ubijena je mlada žena muslimanka dok je u naručju držala dijete. Pucano je na kombi Jasmina Pelidije, pri čemu je više osoba ranjeno. Jedna djevojka ranjena je iz automatske puške u dvorištu svoje tetke.
Na Božić, 7. januara, iz hotela “Pljevlja” pucano je na minaret Husein-pašina džamija. To nije bio slučajan metak. Bio je to čin zastrašivanja.
Iz pljevaljske bolnice odveden je Zijad Velić, kasnije ekshumiran iz masovne grobnice na Mostini kod Čajniča. Ibrahim Sandal, koji je potražio zaštitu kod crnogorske policije, predat je vojsci RS i ubijen u Foči.
U februaru 1993. godine oteta je Ramiza Bungur sa porodicom iz sela Kruševci i odvedena u zatvor u Čajniče. Već narednog dana iz sela Ravni oteti su Osman Bungur, Almasa Bungur, Sevda Bungur, Vezira Bungur, Lamka Bungur i Devla Bungur, dok je Latif Bungur (1905) ubijen jer zbog starosti nije mogao poći sa ostalima.
Zapaljena je džamija u selu Planjsko 19. aprila 1993. godine. Pucano je po nadgrobnim spomenicima. Spaljeno je najmanje osam kuća, a mnoge druge su opljačkane i devastirane.
Džamija u selu Planjsko
Uništeno mezarje
Bilans progona
Prema dostupnim podacima:
• šest ubijenih civila,
• jedanaest otetih i zatočenih,
• dvije osobe koje su izvršile samoubistvo usljed torture i straha,
• gotovo svi muškarci više puta pretučeni,
• najmanje osam spaljenih kuća,
• tri oštećene ili uništene džamije,
• oko 125 porodica (oko 330 ljudi) raseljeno,
• dvadeset sela etnički očišćeno.
To su činjenice koje proizlaze iz svjedočenja, arhivskih zapisa i istraživanja. Postoje imena. Postoje grobovi. Postoje dokumenti.
Pokušaj zamjene teza
Zato posebno zabrinjava kada se u javnom prostoru, pa i kroz sadržaje Javnog servisa Radio Televizije Crne Gore , pokušava zamijeniti teza i odgovornost za zločine u Bukovici implicitno ili eksplicitno prebaciti na časnu Armiju Republike Bosne i Hercegovine.
Na teritoriji Pljevalja i Bukovice u tom periodu nisu djelovale jedinice Armije Republike BiH. Nije bilo borbenih operacija Armije RBiH na tom prostoru. Zločine nad bošnjačkim civilima počinili su pripadnici tadašnjih rezervnih jedinica, struktura JNA/VJ, pojedini pripadnici crnogorskog MUP-a i grupe povezane sa formacijama tzv. Vojske Republike Srpske iz istočne Bosne.
Pokušaj da se zločini podmetnu Armiji RBiH jeste opravadavanje zločina i indirektno pozivanje na nove. Ova podmetačina od strane RTCG predstavlja grubu povredu historijskih činjenica i dodatnu nepravdu prema žrtvama. Istina o Bukovici ne može se prepravljati prema dnevnim potrebama.
Istina kao dug prema žrtvama
Pljevaljska Bukovica ostaje simbol stradanja, ali i simbol obaveze da se govori precizno i odgovorno. Zločini iz devedesetih su dokumentovani. Oni imaju imena, datume i materijalne dokaze.
Svaki pokušaj relativizacije ili pogrešnog adresiranja odgovornosti predstavlja novi udar na dostojanstvo ubijenih i raseljenih. Istina ne smije biti predmet manipulacije.
Jer kad se imena žrtava zamijene tezama, briše se i njihova patnja. A to je nešto što nijedno društvo koje drži do pravde sebi ne bi smjelo dopustiti.
