U pismu Ziji Dizdareviću koje, sam Dizdarević nikada nije pročitao, jer je postao dio sablasne statistike pogubljenih u koncetracionom logoru Jasenovac, Ćopić, iako ruralnog porijekla uokvirio je kompletno društvo, bez obzira na krvna zrnca i opredijeljenja.

Ne jebe nas samo Branko, jebem nas i ja.

A, evo i zašto:

Sinoć, gledajući mudre fudbalske stratege na državnoj radio - televiziji kako u tradiocionalnom maniru komandovanja nakon bitke seciraju igru naše fudbalske reprezentacije, jer svi smo mi Barbarezi i Sušići uz čips i pivo iza malih ekrana, moje sve manje tolerantno uho zaparala je jedna rečenica vrlog stratega Mensura Dogana.
Gospodin Dogan je zdušno izjavio da nam predstoji:

Otvorena mogućnost borbe za drugo mjesto.

I u pravu je, jer to smo mi. To je cilj. Maksimum. Krajnji domet. Predgenetski poredak koji nas u startu određuje.

Mentalitet gubitnika i uloga žrtve naša su sretna utočišta, prirodno okruženje u kojem se najbolje snalazimo, upravo zato što u takvom razmišljanju i nema snalaženja. Daj nam šta da daš, a i ako ne daš dobro je, makar ne gubimo ništa, jer i nemamo ništa što bismo mogli izgubiti. Upravo zbog ovog je nerealno očekivati pobjedu i uspjeh, ali je žalosno ne vidjeti barem volju da se pomjerimo sa mrtve tačke.

Opšta zamrlost nam odgovara, jer u tom lancu odgovornosti možemo do u nedogled da se dobacujemo vrućim krompirima i svaljujemo sve na onog pored, sa desne ili lijeve strane.

Ne želim zemlju koja se bori za drugo mjesto i gine za sadaku.


Želite li vi?

Sličan primjer imali smo i prije nekoliko dana po okončanom nastupu košarkaša na ovogodišnjem Eurobasketu.
30 godina u čekaonici knockout faze dovelo nas je do toga da slavimo prolazak grupe, uz naznaku da je ovo naš maksimum, ali da smo eto, šućur Allahu bili blizu prolaska i u četvrtfinale.



Kod nas uvijek može gore, jer zašto bi moglo bolje? Za bolje i nismo.

Ponekad imam osjećaj, nadam se jedna od onih koji me vara, da samo Bosanci i Hercegovci i Bosanke i Hercegovke uživaju u porazima. Volimo baraže, živimo za kvalifikacije, maštamo o drugim, trećim ili trinaestim mjestima. Kolektivni sadizam
kojem se odajemo ne poznaje granice.

Navikli smo da je sve bolje od našeg. Trava je tamo negdje zelenija, vazduh je čistiji, voda je pitkija, pa čak i prdeži mirišu na lavandu. Naše je nužno zlo, pa ga dijelimo i rasprodajemo u bescijenje. Čačkalica ili vlažna maramica. Iskoristi i baci, kao što piše na uputsvu, koje i nije
neophodno.



Branka Ćopića je upravo takvo okruženje, zajednica koja oblizanim kažiprstom sakuplja trunje sa poda, gledajući u otečena stopala, dok život uz vihor leprša naspram zdravih očiju, otjera u samoubistvo. Ili jednostavnije: mi smo samoubili Ćopića. Potom smo nastavili da samoubijamo sve ostale njemu slične i na kraju smo počeli da samoubijamo sami sebe.

I ja znam nas, jebo ti nas!


Ovo svakako nije tekst o fudbalu i košarci.