A što bi, Boga ti, ljudi bili na taj način aktivni i rješavali probleme za koje je već nadležna neka institucija? Zašto građani, mještani moraju čistiti kanale, puteve, ugrađivati odbojne ograde, uređivati autobusne stanice itd itd, kad ima neko kome je to posao?

Slažem se, postoje institucije, općina, kanton, zavod ovaj, služba ona. Sve institucije na budžetu i nadležne za naše probleme.

Međutim, ne ulazeći u razloge, moramo priznati da je stanje loše, budžeti relativno mali, a mnogo opterećeni, a problema mnogo. Šta može, recimo, MZ Turbe, uraditi sa 40-ak hiljada KM godišnje? Znate koliko je Turbe naspram tih 40 hiljada? Ili MZ Karaula? Velika mjesta, puno problema, a malo para. Možemo mi čekat, kao što smo i do sad čekali, da to riješe nadležni, da naš kanal ili naši branici dođu na red. Ali kad ćemo to dočekati, to je veliko pitanje. Uvijek ima nešto preče i uvijek ima novih problema.

Svjestan sam ja da postoji mogućnost da time pomažemo i dajemo podršku nadležnima u njihovom neradu. Ali isto tako, svjestan sam da sebi olakšavamo život i uređujemo životni prostor prema našim željama, potrebama i mogućnostima.

Al' čekaj, zašto onda izlazimo na izbore i plaćamo poreze? Kome, za šta?

Na izbore treba izlaziti. Samo bismo možda trebali biti pažljiviji. Slušati ko nam šta obećava, pa se nakon izbora sjetiti obećanja koje su nam naši izabranici davali. Eh, onda ih zvati, tražiti da nam pomognu da riješimo svoje probleme, kao što su oni nas zvali da im pomognemo da dođu na traženu poziciju.

Porezi su druga priča, nameti su zaista veliki, na svakom koraku. I Bog zna kako se troši taj novac. Ali ako želimo vladavinu zakona i uređenu državu, ne možemo ne poštovati i rušiti taj zakon. Nema smisla.

Zamislite da su pokretači raznih humanitarnih udruženja koja danas djeluju u BiH, tada razmišljali: ''pa ima ko je nadležan da se brine o socijalnim slučajevima, imaju službe, ima centar za socijalni rad, zašto da mi radimo njihov posao''. A koliko je ljudi danas živo, zdravo i sretno upravo zbog dobrih ljudi i humanitarnih udruženja.

Nego, zasukati rukave i raditi. Ko može papirom i olovkom, super, ko ne može tako, postoje i drugi alati. Pogotovo se mladi trebaju aktivirati.

Što reče jedan: ''Borba generacije naših očeva je bila da odbrane državu i ostave nam je u emanet, kakvu-takvu, ali čitavu. Možda je borba naše generacije da je učinimo funkcionalnom, urednom, sređenom, jednostavno, lijepim mjestom za život.'' I stvarno, to je naša borba. Naši roditelji su imali otvorenog neprijatelja. Mi imamo više njih, i otvorenih i prikrivenih.

Kao građevinac, želim da uporedim državu sa kućom. To vam je ono kad otac napravi kuću, ali dopremi samo prizemlje, a ostalo nek doprema kome bude trebalo.

Eh, sad je naš red, sad nama treba. Treba nam i asfaltiran put i očišćen kanal i branici pored ceste i klupa za odmor i kanta za smeće i javna rasvjeta i šume, koje smo u međuvremenu posijekli, ali ih možemo ponovo zasaditi, za neke buduće generacije i ulice očišćene od smeća koje smo mi bacili. Trebaju nam i kulturni i sportski događaji i vjerski događaji, ali za to mi moramo biti dio te kulture, tog sporta i te vjere. Treba nam i dobar komšiluk, ali prvo mi trebamo biti dobre komšije.

Treba nam još što-šta, firme, poslovi, bolji standard. Na tome treba raditi onaj ko ima mogućnost za to. Mi, obični građani, teško da možemo uticati na takve stvari. Ali u globalu, ne možemo očekivati da nam sve probleme, od najvećeg pa do najsitnijeg, rješava neko drugi. Mi moramo krenuti od sebe, popravljati sebe i stvari u svojoj okolini. Ko je koliko u mogućnosti.

Uključi se