Jedan tekst bio je dovoljan da padne institucionalna šutnja. Plate članova Vlade USK postale su javne, ali plate zastupnika ostaju skrivene. Razlika ima ime i funkciju – Danko Jakšić.

Objava teksta "Najveća institucionalna prevara u USK? Zašto Ured za borbu protiv korupcije USK krije plate članova Vlade?" na webplatformi plenum.ba, u kojem je otvoreno problematizirana odluka Ureda za borbu protiv korupcije Unsko-sanskog kantona da krije mjesečna primanja članova Vlade USK, proizvela je konkretan i mjerljiv institucionalni efekat. Samo nekoliko sati nakon objavljivanja članka, Ured je javnosti dostavio podatke o platama članova Vlade – kako iz prethodnog, tako i iz aktuelnog saziva.

Ovakav potez ne može se posmatrati kao slučajnost niti kao izraz unaprijed planirane transparentnosti. Riječ je o klasičnom primjeru reaktivne odgovornosti, izazvane pritiskom javnosti i profesionalnim novinarskim radom. Da nije bilo objavljenog teksta, jasno postavljenih pitanja i insistiranja na pravu javnosti da zna, ovi podaci bi, po svemu sudeći, i dalje ostali skriveni iza administrativnih obrazloženja i selektivnih tumačenja zakona.

Mediji kao korektiv institucija

Uloga medija u ovom slučaju bila je presudna. Autor teksta i webplatforma plenum.ba nisu se zadovoljili formalnim odgovorima niti su prihvatili praksu selektivne transparentnosti, u kojoj se javnosti plasiraju samo oni podaci koji ne proizvode političku nelagodu. Umjesto toga, otvoreno je postavljeno ključno pitanje: kako je moguće da institucija čija je osnovna misija borba protiv korupcije sama izbjegava potpunu otvorenost prema građanima?

Time je potvrđena temeljna funkcija slobodnog novinarstva – da djeluje kao korektiv vlasti i institucija onda kada one zaborave kome polažu račune. Objavljeni podaci o platama nisu rezultat institucionalne inicijative, već posljedica pritiska koji je proizveo javni interes artikuliran kroz medije.

Ministarstvo finansija USK i selektivna transparentnost

Posebnu dimenziju ovom slučaju daje i odnos Ministarstva finansija Unsko-sanskog kantona prema zahtjevima za objavu mjesečnih primanja zastupnika u Skupštini Unsko-sanskog kantona. Za razliku od reakcije Ureda za borbu protiv korupcije USK, koji je tek nakon izraženog medijskog pritiska objavio podatke o platama članova Vlade, Ministarstvo finansija USK, na čijem je čelu ministar Danko Jakšić (SDP Bihać), odlučilo je da odbije dostavljanje informacija o primanjima zastupnika najvišeg zakonodavnog tijela u Kantonu.

Ovakva odluka dodatno problematizira pitanje dosljednosti u primjeni principa transparentnosti. Riječ je o izabranim predstavnicima građana, zastupnicima u Skupštini USK, čija se primanja u cijelosti finansiraju iz budžeta koji pune upravo ti isti građani. Odbijanjem da se ovi podaci učine javno dostupnim, Ministarstvo finansija faktički uvodi selektivni pristup pravu javnosti na informacije, stvarajući utisak da unutar sistema postoje politički zaštićene zone u kojima transparentnost prestaje onog trenutka kada postane politički neugodna.

U kontekstu već objavljenih podataka o platama članova Vlade USK, ovakav stav Ministarstva finansija, predvođenog ministrom Dankom Jakšićem, dodatno potvrđuje obrazac institucionalne zatvorenosti u kojem se transparentnost ne shvata kao zakonska obaveza i demokratski standard, već kao ustupak koji se čini tek pod pritiskom javnosti. Time odgovornost za uskraćivanje informacija dobija i jasno političko ime i funkciju, a ne ostaje skrivena iza apstraktnog pojma „institucionalne odluke“.

Danko Jakšić plaća zastupnike u Skupštini iz privatnog novčanika

Posebno zabrinjava činjenica da ovakvim postupanjem ministar finansija Danko Jakšić pokazuje otvoreno nepoštovanje prema poreskim obveznicima Unsko-sanskog kantona. Odbijanjem da objavi primanja zastupnika u Skupštini USK, Jakšić se ponaša kao da se ta sredstva ne isplaćuju iz javnog budžeta, već iz njegovog ličnog novčanika. Takav odnos prema javnom novcu predstavlja opasan presedan, jer relativizira osnovni princip demokratske odgovornosti – da svaki izabrani ili imenovani zvaničnik upravlja sredstvima građana, a ne vlastitim resursima.

Poreski obveznici USK finansiraju rad Skupštine, plaće zastupnika, naknade i prateće troškove zakonodavne vlasti. Upravo zbog toga imaju puno i neupitno pravo znati koliko ih ta vlast košta. Kada ministar finansija odbija da te informacije učini javnim, on ne štiti instituciju, već direktno ponižava ulogu građana kao stvarnih finansijera sistema, svodeći ih na pasivne posmatrače bez prava uvida u trošenje vlastitog novca. Takvo ponašanje nije samo pitanje netransparentnosti, već i pitanje elementarnog poštovanja prema građanima koje institucije navodno predstavljaju.

Građani imaju pravo znati

Plate članova Vlade USK, kao i primanja zastupnika u Skupštini USK, nisu privatna stvar. One se ne isplaćuju iz ličnih sredstava, već iz javnog budžeta – novca koji građani često izdvajaju iz, kako sami kažu, praznih novčanika. U društvu obilježenom niskim primanjima, rastućim troškovima života i sve izraženijim odlaskom stanovništva, pravo da se zna koliko košta izvršna i zakonodavna vlast nije politički hir, već osnovno demokratsko pravo.

Građani Unsko-sanskog kantona imaju puno pravo znati koliko plaćaju one koji ih, barem formalno, zastupaju. Transparentnost u tom smislu nije napad na institucije, već preduslov njihovog legitimiteta.

Na koncu, objava plata članova Vlade USK nije kraj priče, već jasan pokazatelj da se transparentnost u Unsko-sanskom kantonu ne dešava spontano, već pod pritiskom. Ovaj slučaj potvrđuje da bez upornog, profesionalnog i javno odgovornog novinarstva ključne informacije o trošenju javnog novca ostaju skrivene.

Istovremeno, odbijanje Ministarstva finansija USK da objavi primanja zastupnika u Skupštini USK pokazuje da borba za transparentnost još nije završena. Ona tek počinje – tamo gdje institucije i politički nosioci vlasti pokušavaju povući granicu između onoga što javnost „smije“ i onoga što „ne bi trebala“ znati.