Poznato je da su Sjedinjene Američke Države izvršile invaziju Iraka 2003. godine pod izgovorom odgovora na događaje od 11. septembra 2001. godine i u sklopu Bushovog rata protiv terora. Međutim, glavni motivi i razlozi za ovaj čin Bijele kuće znatno su dublje skrivani od onoga što se prvobitno plasiralo javnosti. Invazija se suočila s brojnim negodovanjima još prije svog početka. Kreirane su mnoge teorije zavjere o stvaranju iračkog demokratskog društva, iskorjenjivanju terorizma ili stabiliziranju života u Iraku i kraju diktature i tiranije Saddama Husseina. Sam čin invazije temeljio se na brojnim kontroverzama, počevši od nekadašnjeg partnerstva između režima Saddama Husseina i američke vlade.

Historijske kontroverze odnosa Iraka i SAD-a

State Department je 1982. godine izbacio Irak s popisa država koje podupiru terorizam, a 1986. godine SAD su stavile veto u Vijeću sigurnosti UN-a na rezoluciju o osudi Iraka zbog upotrebe bojnih otrova protiv iranskih trupa. Poznato je da je američki izaslanik Ronalda Reagana za Bliski istok, Donald Rumsfeld, u više navrata dogovarao razne aranžmane sa Saddamom u Bagdadu, u vrijeme kada je bilo poznato da njegova garda čini zločine protiv čovječnosti.

Za vrijeme iransko-iračkog rata (1980.–1988.), Sjedinjene Američke Države pružile su značajnu podršku Iraku, iako indirektno i kroz tajne kanale, zbog želje da se spriječi širenje Iranske revolucije i zadrži ravnoteža moći na Bliskom istoku. Amerika je opskrbljivala Irak vojnom opremom, uključujući helikoptere, tenkove i komunikacijske sustave, često putem trećih strana poput Saudijske Arabije i Egipta. Također je pružala obavještajne podatke, uključujući satelitske snimke iranskih položaja, kako bi pomogla Iraku u odbrani i ofenzivnim operacijama. Financijska podrška dolazila je kroz zajmove i trgovačke ugovore, dok je američka politika tolerirala irački uvoz dual-use tehnologije, unatoč upozorenjima o mogućoj upotrebi za hemijsko oružje.

Dakle, država koja je svojevremeno podržavala agresora sada napada istoga.

Razlozi za početak invazije

Dosje Irak zapravo je zamišljen mnogo ranije, ali je definitivno kompletiran u decembru 2002. godine, kada su agenti CIA-e u terorističkom maniru iz UN-a uklonili kutije s 11.800 stranica dokumenata koje je, na ultimativni zahtjev Vijeća sigurnosti, režim Saddama Husseina poslao kao dokaz da ne posjeduje oružje za masovno uništenje. Ta makiavelistička akcija izvedena je u svrhu da se uklone svi dokazi o suradnji Sjedinjenih Država s Irakom iz vremena iračko-iranskog rata, a i kasnije.

Kopnena invazija na Irak izvršena je tek nakon što je nepobitno utvrđeno da Irak ne posjeduje oružje za masovna uništenja. Dakle, rat protiv Iraka nije pokrenut zato što je posjedovao oružje za masovno uništenje, već upravo zato što ga nije posjedovao. Također je jasno da rat nije pokrenut u svrhu oslobađanja iračkog naroda od tiranije, jer je zabilježeno značajno manji obim sloboda i osnovnih prava za vrijeme američke invazije nego za vrijeme Saddamove vladavine.

Ako sagledamo realnu sliku, vidjet ćemo da je rat protiv Iraka sproveden s dva osnovna cilja. Prvi je činjenica da Irak doslovno pliva u nafti – u to vrijeme imao je dokazanih 112 milijardi barela rezervi nafte, od čega je samo Saudijska Arabija imala više. Izvori navode da je u američkom planu invazije detaljno predviđeno "brzo preuzimanje iračkih naftnih polja". Također, dok su pljačkane muzejske zbirke, spremišta oružja ili mjesta s nuklearnim materijalom, američke trupe su osiguravale Ministarstvo unutrašnjih poslova i Ministarstvo nafte.

Također, ulaskom u Iračkih trupa u Kuvajt 1990. te iskazivanjem neposlušnosti SAD-u, zaprijetivši stabilnosti Bliskog istoka ali i američkoj kontroli nad njegovim energetskim resursima, razlozi za ovakav čin dodatno su se umnožili.

Krajnji cilj ulaska u rat protiv Iraka bio je obaranje režima u Teheranu, odnosno sprečavanje Islamske Republike Iran da ovlada nuklearnom tehnologijom. Tu se Vašington upregao u interese Izraela – države koja drži u pokornosti sve ostale zemlje regije posjedovanjem masivnog naoružanja koje uključuje i zabranjena oružja (nuklearno, biološko i hemijsko). Poznato je da SAD Izraelu daje jamstvo da će njegova vojna moć uvijek biti veća od zbira vojnih snaga svih ostalih zemalja regije. Međutim, Vašington ne može održavati data jamstva Izraelu kada je u pitanju Iran- jedina država u regiji s potpuno neovisnim projektom naoružavanja. Iako se Iran još od 1979. nalazi pod konstantnim međunarodnim i ekonomskim sankcijama, u međuvremenu je uspio ovladati naučno-tehnološkim znanjima za pretvaranje nuklearne energije u električnu, što za Tel Aviv predstavlja ozbiljnu sigurnosnu prijetnju koja "nikada ne spava".

Što nije uspjelo u Teheranu – uspjet će u Bagdadu

Prije Iranske revolucije 1979. godine, Sjedinjene Američke Države uspješno su raspolagale iranskim naftnim resursima kroz blisku suradnju sa šahom Mohammadom Rezom Pahlavijem. Nakon nacionalizacije nafte 1951. i pada Mosadeghovog režima u puču 1953., koji je podržan od strane CIA-e, američke kompanije poput Exxona i Chevrona dobile su značajne udjele u Anglo-Iranian Oil Company, omogućavajući im kontrolu nad proizvodnjom i izvozom iranske nafte. Šahov prozapadni režim osigurao je povoljne uvjete za strane investicije, uključujući porezne olakšice i minimalne regulative, čime je Iran postao ključni izvor nafte za Zapad, posebno tijekom 1960-ih i 1970-ih, dok su dobici značajno koristili američkim korporacijama i ekonomiji.

Nakon Iranske revolucije 1979. i dolaska Islamske Republike pod vodstvom ajatolaha Ruhollaha Khomeinija, Sjedinjene Američke Države izgubile su direktan pristup iranskim naftnim resursima. Novi režim nacionalizirao je naftnu industriju, preuzevši kontrolu od stranih kompanija i raskinuo veze s Amerikom uspostavljajući embargo. To je dovelo do pada iranskog naftnog izvoza na Zapad i porasta cijena nafte tijekom iransko-iračkog rata (1980.–1988.). Amerika je odgovorila sankcijama i preusmjeravanjem na druge izvore, poput Saudijske Arabije, dok su odnosi s Iranom ostali napeti, ograničavajući daljnju suradnju oko nafte.

Dakle, SAD su u Iraku pokušale uspostaviti ono što su izgubile u Iranu – slobodan pristup i korištenje iračke nafte, uz uspostavu proameričke vlade. Također, iračka nafta je visoke kvalitete i relativno jednostavna za crpljenje. Za razliku od nafte iz kaspijske regije, iračkoj je nafti bilo znatno lakše pristupiti i izvoziti je. Nakon toga, Irak je imao dodatnu geografsku prednost u odnosu na druge bliskoistočne proizvođače – mogao je transportirati znatan dio nafte preko Mediterana naftovodom do Turske. Dodatna prednost bila je i činjenica da Irak posjeduje velike zalihe prirodnog gasa, koji se pokazao kao sve značajniji energent.

Kako se spasilac pretvorio u mučitelja

Malo je poznato da su Sjedinjene Države i Velika Britanija trideset godina neprestano bombardirali Irak, uništivši njegovu infrastrukturu mnogo prije invazije 2003. godine. Također, kršeći međunarodni zakon, mjesecima prije invazije američki i britanski avioni znatno su pojačali broj napada na Irak. Podaci britanske vlade ukazuju da je u bombardiranjima 2002. godine na Irak bačeno oko 10 tona bombi između maja i augusta, dok se samo u septembru ta brojka popela na 54,6 tona.

Mnogi Iračani, čak i oni koji su isprva podržavali američku invaziju, složili su se da su imali veća prava i ljudske slobode za vrijeme Saddamovog režima nego tijekom američke okupacije. Opskrba vodom i električnom energijom bila je značajno narušena, a bolnice i druge vitalne ustanove nisu imale osnovnih potrepština za rad jer su bile blokirane vetom SAD-a u Vijeću sigurnosti UN-a. Tri godine nakon okupacije, irački narod je okupatore, koji su se hvalili obnovom Iraka, okarakterizirao kao "gore i od samog Saddama". Jedan irački novinar dokumentirao je "bijedni propust SAD-a, kao okupatorske sile, da izvrši čak i minimalne humanitarne dužnosti."

Nezaposlenost je znatno porasla. Žene koje su prije radile kao edukatorice ili liječnice bile su zarobljene u kućnim pritvorima, plašeći se izaći na ulicu. Djeca, koja su ranije pohađala škole, strogo su čuvana kod kuće; roditelji su se bojali poslati ih u javnost. Mnogi Iračani bili su hapšeni i zatvarani bez ikakvih osnova, te odvođeni u zatvor Abu Ghraib, gdje su bili mučeni na najokrutnije načine od strane američkih vojnika. Procjene vojne obavještajne službe govore da je 70-90% zatvorenika bilo uhapšeno greškom. Svi Iračani su, po pravilu, posmatrani kao potencijalni teroristi.

Prema izvorima, vojnici 82. zračne desantne divizije tvrdili su da su prebijali Iračane "iz zabave" i u svrhu smanjenja stresa. Desničarski senator iz Južne Karoline izjavio je: "Ne radi se samo o podvrgavanju ljudi poniženju – riječ je o silovanju i ubojstvu." U javnost su izašle i snimke mučenja iz zatvora Abu Ghraib, koje je dokumentirao Crveni križ. Također je poznato da su zatvorenici slani u zemlje poput Egipta, Sirije, Jordana i Maroka, gdje su bili podvrgnuti brutalnom mučenju. Prema medijskim izvještajima, u prve dvije godine američke invazije na Irak poginulo je oko 9.270 civila, dok je moguće da je u 2005. umrlo još oko 25.000 Iračana (ako je stopa smrtnosti ostala ista). Važno je naglasiti da mnoge žrtve nisu ni zabilježene.

Cijena koju je Amerika morala platiti

Procjenjuje se da je američka invazija na Irak koštala SAD preko 2 biliona dolara, prema nekim studijama, uključujući dugoročne troškove poput veteranske skrbi i kamata na dugove do 2050. godine. To je znatno više od početnih procjena između 50-60 milijardi dolara. Vojni troškovi uključuju gubitak više od 4.400 američkih vojnika, preko 32.000 ranjenih te znatno iscrpljivanje opreme, s troškovima zamjene koji su se utrostručili između 2005. i 2006. godine. Iscrpljenost vojnih snaga ogledala se u smanjenoj spremnosti, povećanom dezerterstvu (80% više u odnosu na 2003.) i potrebi za "surgeom" 2007. godine, kada je poslan dodatni kontingent od 20.000 vojnika. Društveni troškovi uključuju dugoročnu skrb za veterane (preko 4 milijuna ljudi, s troškovima od oko 200 milijardi dolara) te značajan gubitak javne podrške, što je utjecalo na percepciju američke vanjske politike. Troškovi su financirani dugim zaduženjima, često bez transparentnog nadzora, što je dodatno opteretilo buduće generacije.

Osim ekonomskih podataka, valja napomenuti i da je predsjednik Bush doživio nikad slabiju popularnost, s neodobrenjem predsjedničkih akcija od oko 60%. Šest od deset ispitanika smatralo je da je Amerika pogriješila izvršivši invaziju na Irak, dok je više od polovice stanovništva bilo uvjereno da su SAD pogriješile. Kao jedan od glavnih razloga zašto američka vojska ne bi trebala biti u Iraku navodilo se i to da je Bushova administracija u kampanji za invaziju koristila niz prevara. Također, isticalo se da SAD nije donijela nikakvu demokraciju u Irak niti je pronašla oružje za masovno uništenje. Jasno je da je invazija izvedena radi pokušaja uspostave imperijalnih interesa na Bliskom istoku. Iz istih razloga SAD je podržavao Saddama Husseina kada je vršio najteže zločine nad iračkim narodom, Kurdima i Irancima – zločine koji su kasnije iskorišteni kao opravdanje za ulazak u rat i njegovo svrgnuće.

Dakle, Amerika nije napala Irak kako bi spriječila terorizam – Al-Kaida se prvi put pojavila u Iraku tek nakon invazije. Amerika nije obnovila Irak niti pomogla uspostavi demokracije. Sjedinjene Države nisu ispunile svoje obaveze prema iračkom narodu za nanesenu štetu i patnju. Američka invazija na Irak koštala je Ameriku mnogo više od očekivanog, što se rezultiralo i u dugoročnim zaduženjima kao i ogromnom gubitku podrške naroda.