Ako nešto izgleda kao aparthejd, zvuči kao aparthejd, onda to i jeste aparthejd!

Kad se spomene riječ „aparthejd“, mnogima od nas malo starijih prvo padne na pamet Južna Afrika iz druge polovice 20. stoljeća. Tamo je rasna podjela bila zakon: zakoni su jasno odvajali ljude, a sudjelovanje u političkom životu bilo je privilegija bijelaca, dok je većina stanovništva bila sistematski lišena osnovnih prava. To nije bila samo društvena nepravda — to je bio državni poredak.

Presuda Sejdić-Finci još čeka implementaciju

Kada danas gledamo otvorenu diskriminaciju kroz prizmu političkih i pravnih institucija u Bosni i Hercegovini, teško je ne primijetiti sličnosti u logici isključivanja. Daytonski okvir donio je mir, ali je istovremeno zapečatio političku strukturu koja funkcionira po etničkom ključu. U praksi to znači da određena prava i pristupi pripadaju samo onima koji spadaju u određenu etničku kategoriju (Bošnjak, Hrvat, Srbin), dok su svi ostali najčečće marginalizirani.

Slučajevi poput Sejdić-Finci zorno pokazuju da su neki građani u BiH, zbog ustavnih rješenja, tretirani kao građani drugog reda. Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu posebno je naglasio da je „razlikovanje po osnovu nečijeg etničkog porijekla posebno težak oblik rasne diskriminacije, koji zahtijeva posebnu pažnju i angažman državnih organa kako bi se spriječio.“

Ova presuda nije samo pravni dokument. Ona je ogledalo bh stvarnosti: dok ustavni okvir ostaje nepromijenjen, mnogi građani i dalje nemaju jednaka prava.

Dvije škole pod istim krovom "prokišnjavaju"

Politika „dvije škole pod istim krovom“ u BiH najvidljiviji je simbol podjela. Nastala je nakon rata, kao privremeno rješenje. Ideja je bila da djeca idu u istu školsku zgradu, ali u odvojene razrede i po različitim programima — dok se ne pronađe zajednički model obrazovanja.

Ali „privremeno“ se pretvorilo u trajno. U mnogim mjestima danas postoje dvije škole u jednoj. Jedni učenici ulaze na „svoj“ ulaz, sjede u „svojim“ učionicama i uče po „svom“ programu. S drugima se gotovo i ne sreću. Zidovi i rasporedi dijele ih od prvog dana.

Poruka je jasna i opasna: normalno je živjeti jedni pored drugih, ali ne i zajedno. To nije samo obrazovna politika. To je društveni projekt. To je rečenica upisana u djetinjstvo: „ti si odavde, oni su odande“.

Takav sistem ne odgaja građane. On odgaja razlike. Djeca ne uče da pripadaju istoj zajednici, nego da svako ima svoj „tor“. Nacionalni, etnički, naravno.

Povijest nas uči da se ovakvi modeli uvijek plaćaju skupo. Amerika je imala svoje autobuse i „whites only“ natpise. Južna Afrika svoj aparthejd. BiH ima „dvije škole pod istim krovom“.

Pitanje: koliko će generacija još odrastati u školama i učionicama koje više razdvajaju nego što spajaju?

"Što su djeca udaljenija, to su nacionalne partije bliže vlasti."

Kako kaže kolega Dragan Bursać: „Što je zid viši, to je vlast sigurnija. Što su djeca udaljenija, to su nacionalne partije bliže vlasti.“ Nacionalnim strankama očito odgovara ovakvo stanje. Da nije tako, promjena bi se dogodila davno. Trideset godina je prošlo, a ništa se nije promijenilo. Za manje od isto toliko godina poslije Drugog svjetskog rata u bivšoj Jugoslaviji su već postojali ambiciozni, ali ograničeni projekti vezani za raketnu i svemirsku tehnologiju, uglavnom kroz vojne i znanstvene institute. Najpoznatiji primjer je tzv. "Jugoslavenski svemirski program" o kojem se mnogo govorilo nakon prikazivanja dokumentarnog filma 'Houston, We Have a Problem!' (2016). U filmu se spekuliralo da je Tito 1960-ih prodao "tajni svemirski program" Sjedinjenim Američkim Državama. No, ostavimo sad Tita nek odmara u Kući cvijeća...

U jednoj stvari današnji bh političari su ipak vrlo brzi. Brži i od samog Usaina Bolta. To je trenutak kada treba podijeliti novac — bilo da dolazi iz budžeta, od donacija ili iz evropskih fondova. Tu nema čekanja, nema blokada, nema „međunacionalnih nesuglasica“. Novac ne poznaje granice ni podjele.

Razmislite o svemu tome ovako: u jednoj zemlji ljudi ne smiju glasati jer su druge boje kože. U drugoj, ljudi ne mogu biti kandidati za najviše funkcije jer se ne izjašnjavaju kao jedan od „konstitutivnih naroda“. Ili učenici koji ne mogu zajedno biti u istoj učionici. Različiti razlozi, ali je isti rezultat — institucionalizirana nejednakost.

Nesloboda i nejednakost ostavljaju duboke rane koje se teško liječe

Ako sistem, bilo po boji kože ili po etničkoj pripadnosti, pravi razliku u pravima i mogućnostima, onda govorimo o obrascu koji opasno podsjeća na aparthejd. A pred takvim strukturama ne smijemo ostati ravnodušni.

Povijest Južne Afrike nas uči: nesloboda i nejednakost ostavljaju rane koje se teško, gotovo nikada do kraja, ne liječe. Ako želimo zdraviju i pravedniju Bosnu i Hercegovinu, moramo mijenjati mehanizme koji ljude dijele na „prve“ i „druge“.

Jer ovo nije samo pitanje pravde. Ovo je pitanje budućnosti.

A budućnost u kojoj djeca rastu podijeljena – nije budućnost uopće.