Tada to nije zvučalo ni militantno, ni agresivno, ali je doza nezadovoljstva dogovorenim uslovima nadjačala utisak o prestanku direktnog oružanog sukoba. Bosna je u Dejtonu popušila. Popušila lulu mira.

Dejton nije trebao da predstavlja konačno i trajno rješenje, ali se njegov rok trajanja uporno produžava.

Dejtonski mirovni sporazum je jakobinska giljotina nad glavom Bosne i Hercegovine. Savršena dramska postavka, kojom dominira scenografija žalosne, kolektivne tragedije koju strasno i dosljedno preživljavamo već 30 godina, igrajući sjajnu rolu saučesnika u sopstvenom ubistvu.

Maestralan pas u prostor:

30 godina nakon izjave babe nacije da je faktor vremena na našoj strani i da ne treba odstupati od prakse saburpolitike, pojavila se njegova bradata reinkarnacija, princ sa Poljina i njegova nova, skromno rečeno genijalna ideja! Da te nije Alija, trebalo bi Bakira izmisliti.

Bakir Izetbegović je u petak (uz Allahovu pomoć naravno), netom nakon džume okupio svoje najodanije kadrovike u prostorijama Glavnog odbora SDA. Tu su, pod budnim okom gospodara svijetova, svako sa tespihom u ruci i džezvom kahve pred sobom taberili visoku politiku.

Razmišljali su satima, bez prestanka, ne mogavši se čak ni dosjetiti kada su posljednji put tako intenzivno koristili nervne ćelije. Sa mislima u Allahovim rukama, a rukama u narodnim džepovima uhvatili su se u koštac sa budućnošću Bosne i Hercegovine.

Mnogi prije njih su poklekli pred tom vavječnom enigmom: Be or not to be, aman jarebi?
Jedan Andrić, a ni Meša, pa čak ni susjed Krleža nisu znali šta će s njom. Obrni, okreni, preori il' pokori - ONA opet ista. Nezavisna od svake logike i zdravog razuma. Sama, u zagrljaju svojih besmislica. Ali ne, trezor - paša nije kao ostali. Nije on zbunjen i prestrašen kao ta partijska i kraljevska piskarala. Zna on šta treba činiti.

Nakon što je teatralno zagladio bradu, popravio kravatu i promeškoljio vrat usput zatežući kragnu, prijestolonasljednik se oglasio jasnom naredbom: Kapak!

Svi prisutni brže - bolje spustiše tespihe i očiju uperenih u muteveliju iščekivahu mudri avaz:

Hoću Brčko, to jest mi hoćemo Brčko, odnosno Federacija hoće Brčko, naravno ako bog da, insallah.

Kako voda teče, kako Bakir reče! Latiše se ćate plajvaza i tastaura, pa lomeći prste po haber kutiji za časak sastaviše saopštenje za javnost:

Glavni odbor SDA od Vijeća za implementaciju mira i Visokog predstavnika zahtjeva da konačno donesu odluke o smjenama odgovornih u strukturi vlasti iz RS koristeći ovlasti podržane na Bonskoj konferenciji iz decembra 1997. i Rezolucijom Vijeća sigurnosti broj 1174 iz juna 1998. godine i tako zaustave napade na ustavni poredak BiH i oružanu pobunu koja ugrožava mir i stabilnost.
Pozivamo i na donošenje konačne odluke kojom bi Arbitražni tribunal Distrikt Brčko dodijelio FBiH, na pojačane sankcije Dodikovom režimu, te povećano prisustva EUFOR-a zbog zaštite povratnika i pomoći domaćim strukturama u provođenju Ustava i zakona i održavanju mira.

Konačno! Lider među Bošnjacima koji zna šta želi.
ili ipak ne...

Uigrana je ovo akcija, kojom se kormilo pažnje javnosti okreće od onog bitnog, u smjeru trivijalnosti i mahalske pametologije. Tandem Izetbegović/Dodik mnogo puta je do sada odigrao ovu svojevrsnu majstoricu. Bakir iz zadnje linije povlači loptu ka sredini terena, a potom je precizno plasira u prostor za Dodika, kojem ostaje još samo da je pospremi u gol, odnosno da nam ga zavuče. Za odbranu ne moraju da brinu, jer njihovu mrežu čuva iskusno oko Sokolovo, Dragan Čović.

Ovaj trodijelni pakt sila osovine efikasno djeluje već više od jedne decenije, ali efikasno samo po njih. Jedni drugima čuvaju leđa i paze da im ne uđe tamo gdje ne treba.

Zicer pred golom:

Dodik je sigurno primio loptu, te kada mu se našla među nogama zakloparao prema golu, brundajući nošen naslagama pečenja i meze. Nije on za fudbal, po vokaciji je ipak košarkaš. Vrsan košarkaš je i Elmedin Konaković, u kojem Dodik sve češće pronalazi zamjenu, svog novog Bakira Izetbegovića. Dino je objeručke prihvatio tu cameo ulogu, u kojoj se za sada, po potrebi, solidno snalazi. Ipak, nedostaje mu osjećaj za prostor, tako da Miloradu idalje bolje šanse pravi Bakir.

Očigledno da je neko obećao Aliji Izetbegoviću da može biti BiH bez Republike Srpske. Ovo iz SDA je ozbiljan element da se odmah odvojimo. Oni govore šta neko treba da radi? Bonska konferencija je blef i podvala. U tom blefu živimo skoro 30 godina. Oni nemaju pravo da se bave Republikom Srpskom.



Dodik se, na svoju žalost spotakao o sopstvenu lijevu nogu i lopta nakon krivudavog udarca nije završila u golu. Ako ništa, uspio je da preokrene pažnju publike sa ključnih pitanja (dug prema Viaductu, smjena Nikole Špirića, novi set sankcija) na islamistički ekspanzionizam u režiji sdaovskog paradžemata. (lafo)

Ovakav šablon Dodikovog zamazivanja očiju javnosti već godinama se ne mijenja. Njegovo rješenje za svaki problem, ali i problem za svako rješenje su muslimani/Muslimani. U toj formul, kao nališje pod lakmus papirom oslikava se i funkcija sin(us) Izetbegović. On kao napada Bošnjake, a mi jadni, šta ćemo, pustili da nas Bakir kao brani.

Utakmica bez pobjednika:

Čak i onda kada ne postoji koalicioni sporazum na papiru, trojac Dragan/Bakir/Milorad ne odstupa od svog nadkoalicionog dogovora. Ljubavnici, vjenčani bez papira, zakleti sakramentom tajne i vavijek tu, jedan za drugog.

Ipak, Čović je tražena roba, vazda spreman da promijeni posteljinu, naročito kada mu se ponudi nešto tako sočno i primamljivo kao što je iozborni zakon.

I dok se oni dodaju i igraju, ljube i odljubljuju, svi smo mi na gubitku. Amin.